Kad su se prije neke dvije i po godine iz SDA pobunili zbog dodjeljivanja šestoaprilske nagrade Boži Matiću, napisao sam tekst "Prvoaprilska nagrada za glavni odbor SDA". Sjetio sam se onomad i frke koju su digli bošnjački patrioti kad je nagradu "Meša Selimović" dobila Sanja Domazet pa sam napisao i ovo: "U budućnosti bi trebalo učiniti nešto da se izbjegnu ovakvi nesporazumi. Vrijedi razmisliti o ideji da se načini komisija koja će ocjenjivati podobnost laureata bosanskohercegovačkih nagrada (a po mogućnosti i međunarodnih). Članove komisije bi nominirali SDA, Društvo pisaca BiH, Islamska vjerska zajednica, Avaz, NTV Hayat i Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca. Ako ovaj se trust mozgova odluči da neko nije podoban, nagrada mu se instantvo oduzima" (v. M. Bazdulj: Filigranski pločnici; Prvoaprilska nagrada za glavni odbor SDA, u Dani, Sarajevo, broj 512, 6. 4. 2007. godine, p. 20).

Ne citiram ovdje sebe samog da bih se hvalio zbog dalekovidnosti, a u kontekstu široko rasprostranjenog jadikovanja koje je proizvela činjenica da je Srca Sarajeva za najbolji igrani film, glavnu nagradu SFF-a, dobio srpski režiser Vladimir Perišić za svoje ostvarenje "Ordinary People". Naprotiv, želim se javno posuti pepelom zarad vlastite naivnosti; s proljeća 2007. godine, naime, radikalni sam bošnjakluk odveć usko definisao. Prve reakcije na nagradu Perišiću pokazuju da se spisak ustanova, institucija i pojedinica spremnih da iz pozicije samonametnuto neupitne bezgrešnosti i nepogrešivosti procjenjuju podobnost laureata ovdje drastično proširio.

Nisu, međutim, tri navedena slučaja slična samo po osporavanju odluka različitih žirija. Razlozi za osporavanje u svim ovim slučajevima su vrlo bliski, makar na prvi pogled i ne izgledalo tako. Podsjetimo, Matić je bio sporan jer je 2001. godine rekao kako "BiH nema vojsku nego tri partijske falange koje su osnovale nacionalne stranke", a za SDA je to predstavljalo "izjednačavanje Armije BiH sa onima koji su dijelili BiH". Problem Domazetove bila je lokalna kampanilističko-nacionalistička predrasuda prema kojoj je Ibrišimovićev "Vječnik" a priori najbolji roman u univerzumu svih vremena, a ko to poriče je zlobnik, plaćenik i patološki islamofob. Kad je o Perišiću riječ, zamjera mu se to što je, kao, razdvojio etiku i estetiku. Prema mišljenju lokalnih mudrijaša i kvazimoralista (što se ovaplotilo i u dnevniku jednog od javnih emitera), glavni protagonist "Običnih ljudi" koji u konačnici postaje ubica nije se smio zvati Džoni, kao što ni lokaliteti na kojima se odvija radnja nisu smjeli biti nedefinirani i neimenovani. Da bi zavrijedio imprimatur ovdašnjih moralnih vertikala, Perišić je morao snimiti film u kojem bi se ubica zvao, recimo, Vujadin. Taj bi Vujadin na glavi nosio šubaru s kokardom, imao bi bulajićevsko-četničku bradu, na prsima prekrštene redenike te bi u dokumentaristički precizno imenovanim selima i zaseocima bošnjačke genetski uvjetovane merhametlije kamom pretvarao u rahmetlije. Da je s takvim filmom Perišić osvojio Srce Sarajeva, to i ne bi bilo previše sporno, mada bi mu se i u tom slučaju ispotiha prigovaralo da je zakasnio filmski se suočiti s temom genocida i da je to trebao napraviti mnogo ranije.

Kad je nedavno Sulejman Tihić izjavio kako bi bošnjačka politika trebala napustiti stalni viktimizacijski diskurs, odnosno konstantno insistiranje na pozicije žrtve, na njega se s dvije strane digla kuka i motika. Jednima je teza suštinski bila sporna, a drugima je sporan bio sam Tihić, odnosno navodna dnevnopolitička motiviranost tog njegovog zalaganja. Bilo kako bilo, Tihićeva inicijativa markira zapravo ključni zadatak koji se nalazi pred bošnjačkom politikom danas. Golemi i dominantni dio današnje bošnjačke javnosti sebe doživljava, kako bi kazao Pascal Bruckner, kao "malenu naciju anđeoskog statusa opranu od istočnog grijeha kod koje je i krajnji šovinizam samo iskaz legitimnog samoljublja". Moto takve samopercepcije mogao bi se formulirati u igri riječi: Pošto je nad našim sunarodnjacima vršeno etničko čišćenje, mi imamo pravo na - etičko čišćenje! Mi određujemo kako se na pravi način spajaju i stapaju etika i estetika, mi imamo pravo legitimno procjenjivati bilo čiji moral, mi vlastiti jal, zavist i pizmu smijemo predstavljati kao objektivni prezir i osudu što su rezultat egzaktnog uvida naših istančanih etičkih čula. Sama ideja da Perišić ima nekakvu obavezu da u svom filmu etnički nedvosmisleno odredi ubice i ubijene pripada konceptu svijeta u kojem postoje kolektivna krivnja i "delikt podrijetla". Iz perspektive kolektiviteta koji za sebe traži status egzemplarne žrtve, međutim, sve ono što bi kod drugih povlačilo instantnu sankciju, u našem slučaju biva ono na šta imamo neotuđivo i samorazumljivo pravo.

Viktimizacija je, kaže pomenuti Bruckner, postala jedna vrsta divlje pozitivne diskriminacije, način da se priskrbi protuzakonita povlastica u trenutku kada izostanu sva pravna i politička sredstva. Vapaj za takvom pozitivnom diskriminacijom ovdje je postao opće mjesto: od priče o (bez)viznom režimu i napretku ka euroatlantskim integracijama do pravedničkog prezira prema onima koji odluke raznih žirija (u Berlinu, recimo) koje se nama sviđaju nazivaju političkim i kalkulantskim, dok naše opravdane kritike onih žirija čije nam se odluke ne dopadaju zaslužuju odobravanje, divljenje i aplauz.