Zašto okolišati i stvari ne nazvati pravim imenom? Ako su, dakle, butmirski razgovori bili pitanje "biti ili ne biti", a tim su zvonom cijele dvije sedmice zvonili njihovi autoritativni američko-evropski pokrovitelji, onda nije pretjerano reći da se međunarodna zajednica nalazi pred političkim bankrotom u Bosni i Hercegovini, njenim "najvećim eksperimentom poslije Drugog svjetskog rata koji nije uspio". Naravno, takav bankrot, bar što se tiče Zapada, nikada neće biti službeno proglašen, a jedan od načina da se to izbjegne jeste stalno dopisivanje novog čina butmirske priče, po uzoru na španske sapunice. Pa ko preživi!

U narodu se kaže: "Krivo začeto ostaje krivo". Podrazumijeva se da se u ovom slučaju aludira na Dayton, kasarnu u kojoj je BiH kao država možda spašena, ali uz trajni invaliditet. Svi naknadni napori da se zemlja osloni na vlastite noge i krene putem oporavka bili su uzaludni. Butmir je bio ogledalo te uzaludnosti. Iako je svoj autoritet stavio na kocku, američki potpredsjednik Joseph Biden nije uspio usmjeriti događaje u boljem pravcu. On je prilikom posjete našoj zemlji u maju ove godine domaćoj političkoj eliti školski objasnio u kojim segmentima pravna država mora biti iznad entiteta. Međutim, njegove poruke su otišle niz vjetar. Na domaćem terenu ništa se nije promijenilo: za Srbe je Dejtonski sporazum besmrtan, a za Bošnjake i Hrvate nepresušno vrelo frustracija. Ove suprotstavljene pozicije su zakovane. Zemlja ide krivim putem i kao da svi čekaju da ruda udari u brdo i polomi se. A onda će se stvari valjda riješiti same od sebe.

Četrnaest godina nakon rata ponovo je jedna kasarna, ovog puta ona EUFOR-ova u Butmiru, bila mjesto gdje je tražen izlaz iz začaranog kruga stvorenog u kasarni u Daytonu. Nije bilo sreće, dapače, učinak butmirskih razgovora je poražavajući. Amerikanci i Evropljani su mjesecima, u tajnosti, radili na konstrukciji butmirskog mlina. Navodno su pali od umora, ali se ne zna da li od rješavanja zadatog balkanskog rebusa ili od međusobnih svađa. Ali šta god da je bilo, kad je 9. oktobra stavljen u pogon, vidjelo se da od njegovog mliva nema pogače. Kraj prije kraja! Američko-evropsko brašno nikome se nije dopalo: Dodik je našao da je štetno po zdravlje Srba i Republike Srpske, a Silajdžić da je podvaljeno Bošnjacima. Raspoloženje među Hrvatima posredno je opisao Božo Ljubić: "Bosna i Hercegovina sve više postaje konfederacija dvaju entiteta. U jednom vladaju Srbi, a u drugom Bošnjaci." Niko od domaćih lidera nije sa sobom donio začin zvani kompromis, sastojak bez kojeg je racionalna politika nezamisliva.

Naše etničke poglavice nemaju predstavu o karakteru moderne države, niti ih ona zanima. Svi oni, manje-više, pripadaju tzv. narodnjačkoj eliti, stvorenoj na energiji i emocijama narodnjačkih pokreta nastalih 90-ih godina prošlog vijeka. Ti su pokreti bili oličeni u vodećim populističkim strankama - SDA, SDS-u i HDZ-u, od kojih su dvije posljednje bile filijale Miloševićevog, odnosno Tuđmanovog režima. Njih dvojicu je povezivalo isto uvjerenje, da je država nešto što se stvara silom, ratovima, etničkim čišćenjem i drugim zlima. Ukratko, osvajanjem teritorija, progonom i likvidacijama "nepoželjnog" stanovništva, i postavljanjem granica. Iako nisu uspjeli da silom podijele BiH između sebe i pomaknu granice Srbije, odnosno Hrvatske, podijelili su je etnički.

Njihov osvajački državotvorni duh nije iščezao sa ovih prostora. Dokaz za to je i Dodikovo poimanje srpskog dijela BiH, koji on doživljava, tretira i javno naziva državom. Otuda i njegovo istrajavanje na neporecivosti granica Republike Srpske, omeđenog prostora na kojem će Srbi biti mjera svih stvari. Ni danas, toliko godina nakon krvavog rata, pamet srpskih, hrvatskih i bošnjačkih lidera ne seže dalje od pojmova "narod" i "teritorija". Građani su tu tek da se uzgred pomenu. Sav javni život svjedoči da su oni crna ovca u nacionalističkom političkom diskursu. Da li ste od naših nacionalističkih prvaka ikada čuli kako jasno i glasno kažu da žele da se posvete jednom i najvažnijem cilju: stvaranju države u kojoj će biti uspostavljen unutrašnji pravni red zasnovan na principima da su svi državljani jednaki pred zakonom, a svi stanovnici zaštićeni u skladu s konvencijama o ljudskim pravima? I ništa manje od toga. A stvar je prosta ko pasulj. Treba samo prepisati univerzalna civilizacijska načela i proglasiti ih općevažećim na svakom pedlju Bosne i Hercegovine.

Čekanje da to urade Evropa i Amerika, vladajućim oligarhijama može biti zanimljiva "sporedna disciplina". Njima je dobro u svim mogućim varijantama, osim u jednoj: da nestanu s vlasti. Zadovoljne su što im je pošlo za rukom da na tekovinama rata uspostave "svoje narode" i da uz to debelo materijalno profitiraju. One uživaju u ambijentu "nedovršene države", lišene pravne moći, pa im drugačija država nije ni potrebna. Što Milorad Dodik i ne krije.