Nakon što je svećenika u miru fra Luku Markešića, vrag - tko li, što li?! - natjera(l)o da Stjepana Mesića, što se, evo, tjednima na brdovitom Balkanu ponaša kao slon u dućanu s kristalom, proglasi čovjekom Božje providnosti, ne mogu a ne kazati: hrvatskog se predsjednika može voljeti samo na daljinu. Kao što ga, uostalom, godinama iz neobjašnjivih razloga vole sarajevska raja, ma što to danas - kada je te raja više u prijateljskoj Kanadi negoli u Vase Miskina - značilo. Naime, dok fra Luka zahvaljuje Bogu na (hrvatskome) građaninu-predsjedniku, hrvatski mediji praktički broje dane do njegova konačnoga odlaska s Pantovčaka. Strahujući pritom što bi za ovih dvadesetak dana koliko mu je ostalo još mogao uraditi. Tako, primjerice, nekadašnja vjerna druga pokojnoga Ivice Račana i svojedobna glasnogovornica detuđmanizacije, te, dakle, Mesićeva zagovarateljica, danas, nakon što je, eto, čovjek Božje providnosti iz zaboravljenog ormara u Predsjedničkim dvorima ničim izazvan izvadio šinjel svoga prethodnika, kaže kako je sreća što Mesić uskoro više neće biti predsjednik Republike. "Jer bi Hrvatska, kao u vrijeme Tuđmana, mogla biti uvučena u krvavu avanturu u Bosni i Hercegovini", veli crvena barunica hrvatskog novinstva, napominjući kako se hrvatski predsjednik svojim, sad već, gotovo svakodnevnim prekograničnim nadvikivanjem spustio na Dodikovu razinu. Ma, u biti, i ispod toga; dno je, naime, neumorno prijećenje eresovskoga vožda referendumom, a zveckanje oružjem je, dakako, i ispod toga.

I koliko god dobri, stari i, evo, vidimo samo djelomice umirovljeni fra Luka beatificirao drugoga hrvatskoga predsjednika, čak i oni koji, poput primjerice njegova (inače) ideološkog istomišljenika Danka Plevnika, uveliko - ko nekad u JNA - križaju dane u kalendaru, s nestrpljenjem čekajući kada će Ivo Josipović na zagrebačkom gornjogradskom Trgu sv. Marka prisegnuti: "...Tako mi Bog pomogao"! Štoviše, čini mi se kako Plevnik taj budući (radosni) događaj drži, premda ateist poput Mesića, Božjom providnošću. Jer da nije tako, ne bi njegov (iznebuha) juriš na Brčko nazvao zveckanjem vicevima, koji su, vidjet će to i fra Luka, u biti obilježili deset Mesićevih godina. Problem je, međutim, u tomu što oni koji poštuju vicmahere i sami postaju skloni vicevima. Slijedom čega, neka mu Bog oprosti, Markešić veliča otpor deplasiranog jurišnika s Pantovčaka protiv združenog zločinačkog projekta Radovana Karadžića i Mate Bobana. Radovanu Radovanovo, ali baš je - nadam se bez Božjih prstiju - Mesić ranih devedesetih u slobodarskim Grudama brutalno maknuo Stjepana Kljuića i kooptirao Matu, koji će kasnije bljesnuti u Grazu i općenito opravdati svoje (povijesno) prezime, o kojem je i blaženik Stipe, ne zaboravivši (n)i Juru, pjevao po dijaspori onih davnih dana... Dobar je, znači, fra Lukin vic. Samo... nekako crn.

U biti, vic je, odnosno, kazao bi Plevnik, zveckanje vicevima i to što baš, još malo pa bivši, hrvatski predsjednik prijeti hrvatskom strojnicom na hrvatskom ramenu, a na bosanskoj zemlji. Naime, usred američke invazije na Irak, podsjećaju ovih dana zagrebački mediji, Mesić se ukazao na Hrvatskoj televiziji i urbi et orbi obznanio kako Hrvatska vojska ni po koju cijenu neće sudjelovati u toj operaciji. Dobro upućeni u ondašnje hrvatske političke okolnosti tvrde kako je tadašnji premijer Račan, vidjevši na teve ekranu Mesića s maslinovom grančicom, doživio mali živčani slom. Kako i ne bi, znali se da je već s Amerikancima dogovorio da Hrvatska uputi satniju ili dvije u Irak. Danas, nakon što je, još malo pa doživotni bivši hrvatski predsjednik, krenuo put našega koridora, vidimo kako je, zapravo, još za Račana afirmirao svoju nezavisnu vojnu politiku.

Koliko znam, Jadranka Kosor nema zbog Mesića nikakvih, pa ni živčanih, problema. A i lakše joj je; zna, naime, da 18. veljače neumitno stiže, te da dolazi jedan drugačiji predsjednik, koji će, po osobnom priznanju, voditi drugačiju politiku od svoga prethodnika. I koji je, na koncu, kazao da oni koji bi i danas lupali u ratne bubnjeve na njega ne računaju. O čemu, pak, računa moraju povesti Milorad Dodik (kojemu će Mesić nedostajati barem kao i fra Luki), ali i Boris Tadić, kojemu hrvatsko, makar i verbalno, zveckanje oružjem treba e ne bi li (povremeno) mogao pokazati kako je i on - a ne samo istom obrijani bivši (?) radikal Toma Nikolić - Srbin. Veliki Srbin!

I na koncu, da je Stjepan Mesić....