Na prvi pogled bizarna vijest, u suštini je povod za ozbiljnu analizu. Iako je BiH sekularna država, utjecaj koji vjerske zajednice imaju odavno je prevazišao njihovo formalno mjesto u društvu. Najveću odgovornost za to snose same političke elite.

Od 1992. većina ovdašnjih političara obilato je koristila masovni povratak građana religiji, pa je tako nacionalno mobiliziranje najefikasnije vršeno upravo preko vjerskih zajednica. Iz toga su, potpuno logično, i vjerske zajednice sebi dale pravo da otvoreno podupiru ovu ili onu političku opciju, ali i zauzimaju stav o nizu nereligioznih pitanja.

Na svojoj koži to je najbolje osjeća Sekulović, koji je, ukazujući na neprihvatljivu spregu između vladike zahumsko-hercegovačkog Grigorija i SNSD-a, javno markiran kao neprijatelj SPC-a. Iako je, kaže, s vladikom Grigorijem odavno raščistio, kao i s načinom na koji vladika koristi svoj položaj u SPC-u, ni on, ali ni iko razuman, ne može se pomiriti s činjenicom da mu bilo ko protivno Ustavu i pozitivnim zakonima u BiH uskraćuje pravo da slobodno misli i govori.

Predsjednik Helsinškog odbora za zaštitu ljudskih prava RS-a Branko Todorović, koje li ironije, kaže da Sekulovićeva ljudska prva, zato što je vjernik, nisu ugrožena jer se vjernik, kao, obavezuje na poštovanje crkvenih zakona. Religija tako prestaje biti privatna stvar pojedinca.

Ako neko sutra pokuša kamenovati ili na lomači spaliti Sekulovića ili nekog sličnog njemu, hoće li i to biti dio ugovora na koji je pristao vjerujući narod?