21.09.2012. | PIŠE: Dževad HODŽIĆ

Kao osnovni argument navodi se to da je Univerzitet u Sarajevu deficitaran u pogledu stručnih, kvalificiranih nastavničkih kadrova, da se ne treba tako lahko odricati iskusnih i uglednih profesora.

Na sjednici Skupštine Kantona Sarajevo, održanoj prije dva dana, 19. septembra ove godine, nije prihvaćeno da se prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visokom obrazovanju razmatra u hitnom postupku.

Javna rasprava o ponuđenom prijedlogu, zapravo, sada nacrtu izmjena i dopuna Zakona o visokom obrazovanju trajat će još mjesec. Kažem još mjesec, jer je spomenuti nacrt već ranije bio i to dva mjeseca u javnoj raspravi.

Sada je drugo pitanje – neki će vjerovatno dometnuti da je to prvo pitanje, i to s pravom – zašto se nije išlo u donošenje potpuno novog zakona u kojem bi se osigurala prava i potpuna integracija Univerziteta. Ali, kroz predložene izmjene i dopune, u okviru prve javne rasprave učinjeno je mnogo da se, u razmjerima koje je ovaj nacrt uopće omogućavao, dođe do najboljih rješenja. Još jednom podsjećam, u toj javnoj raspravi sudjelovali su mnogi fakulteti, nastavnici pojedinačno, Univerzitet, Akademija nauka i umjetnosti BiH, zastupnički klubovi u Skupštini Kantona Sarajevo. I sam sam na desetine i desetine sati zajedno s petnaestak članova Odbora za visoko obrazovanje KO SDA, a koji (Odbor) čine najreferentniji nastavnici s Univerziteta u Sarajevu, dekani mnogih fakulteta, proveo u iscrpnom razmatranju i poboljšavanju predloženih izmjena. Sve u fazi javne rasprave prispjele prijedloge, primjedbe i sugestije razmatrala je i svela ih, da tako kažem, na najmanji zajednički imenitelj Akademska komisija koju su činili dekani, odnosno predstavnici svih grupacija na Univerzitetu.

Nakon što prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visokom obrazovanju nije dobio potrebnu većinu zastupničkih glasova na prošloj sjednici Skupštine Kantona Sarajevo, Vlada je prijedlog zakona, sada s amandmanom o punopravnom članstvu teoloških fakulteta u Univerzitetu, na prekjučerašnjoj sjednici ponudila na razmatranje u hitnom postupku. I, da ne duljim, kao što sam već rekao, prijedlog se, sada kao nacrt zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visokom obrazovanju, nalazi u javnoj raspravi koja će trajati još mjesec.

Najvažnije pitanje, koje, prema mom mišljenju, treba još razmatrati u ponuđenom nacrtu izmjena i dopuna i doći do adekvatnijeg, optimalnijeg i pravednijeg rješenja tiče se, s jedne strane, onih odredaba koje se odnose na perspektivu mladih nastavničkih  kadrova u pogledu njihovog zapošljavanja i profesionalnog i stručnog napredovanja na Univerzitetu i, s druge strane, onih odredaba koje se odnose na životnu dob u kojoj nastavnici treba da idu u penziju. 

Ovo pitanje trebalo bi posmatrati u objektivističkoj ravni njegovih znanstvenih i stručnih kadrovskih implikacija za Univerzitet, kao i u  društvenoj napetosti socijalnih, obrazovnih i razvojnih perspektiva našeg društva u cjelini.

Konkretnije govoreći, u aktualnom prijedlogu/nacrtu se u članu 39. u stavu (8) kaže: "Visokoškolska ustanova je obavezna da uz nastavnika sa navršenih 55 godina života, na nastavnom predmetu/naučnoj oblasti ima izabranog višeg asistenta ili docenta, pod uvjetom da je osnivač osigurao sredstva." U najkraćem ovom odredbom se ne osigurava perspektiva mladih kadrova. Šta znači: pod uvjetom da je osnivač osigurao sredstva? Zakon treba obavezati osnivača da za spomenuti izbor višeg asistenta ili docenta osigura sredstva.

Ili, u članu 49. stav (3) (4) i (5) se predviđa da "Nastavnik može ostati u radnom odnosu na visokoškolskoj ustanovi do isteka studijske godine u kojoj navršava 68 godina života", a "nakon navršene 68. godine života, ukoliko za to postoji nastavna potreba, nastavnik može ostati u radnom odnosu na visokoškolskoj ustanovi do navršene 70. godine života, uz obavezu visokoškolske ustanove da za tog nastavnika obezbijedi sredstva iz vlastitih prihoda", te da "završetkom studijske godine u kojoj navršava 70 godina života, nastavniku prestaje mogućnost nastavničkog angažmana, po bilo kojem osnovu, uz izuzetak profesora emeritusa".

Za ovakvo rješenje kao osnovni argument navodi se to da je Univerzitet u Sarajevu deficitaran u pogledu stručnih, kvalificiranih nastavničkih kadrova, da se ne treba tako lahko odricati iskusnih i uglednih profesora. Takvi argumenti stoje, mada s njima, ruku na srce, ne treba pretjerivati, jer našoj je ne samo akademskoj javnosti poznato koliko profesora u BiH predaje na pet-šest ili više različitih i fakulteta i univerziteta, a da za to nema nikakvih opravdanih razloga. Uostalom, taj osnovni argument da nam ionako ne dostaje kvalificiranih nastavnika bi se uvažavao i s rješenjem da se po isteku šezdeset pet godina života raspisuje konkurs na nastavnom predmetu/području, pa ako se niko od mlađih, a kvalificiranih kandidata ne javi, dotičnom profesoru se produžuje ugovor, odnosno stalni radni angažman na sljedeće tri godine.

Ako se opet polazi od činjenice da  u većini evropskih zemalja, kao i u zemljama u našem regionu nastavnici na visokoškolskim ustanovama rade do navršene 68. godine i da je podizanje praga starosne dobi za odlazak u penziju opća tendencija u evropskim zakonodavstvima, onda je to drugo, kompleksnije pitanje. Zašto se na slične razloge ne bismo mogli pozivati i u drugim područjima, pogotovo onim u kojima nam trebaju iskusni, sposobni i kvalificirani stručnjaci. Ali, onda je to pitanje koje bi se moralo, pravno ali i politički, rješavati interdisciplinarno, intersketorski, na temelju obuhvatnih socijalnih, ekonomskih prospektivnih analiza i razvojnih planova.