Sadržaj se učitava...

KOLUMNE

Ko se boji Vučića još?







18.02.2013. | PIŠE: Vildana SELIMBEGOVIĆ

Dodikova samouvjerenost nije nestala ni dok je novinare optuživao kako su kreatori – nikako on! – priče o dolarskim investicijama u njegovo rušenje, strani plaćenici i domaći izdajnici za divno čudo odjednom su nestali, nema ih, o ambasadama – napose američkoj – počeo se i pohvalno izražavati, ali bez pretjerivanja. No, zato nije uspio skriti nervozu kad je Hadžifejzović, dodikovskim manirima, počeo propitivati: Bojiš li se Vučića? Jednom, drugi put, treći... Bojiš li se Vučića? Odgovor je potvrdan

Svetlana Cenić, ekonomistica, vrsna analitičarka, koja već sedam dugih godina trpi različita šikaniranja, uvrede i etikete, a sve zbog ukazivanja na pogibeljnosti politike Milorada Dodika po poreske obveznike Republike Srpske, protekli je vikend provela skupljajući značke. Pozvana je, kaže, u televizijsku emisiju OBN-a Reflex, kao gošća Senada Avdića. Tema je: Ko ruši Dodika? Kako se sam Dodik u protekla dva mjeseca u više navrata pohvalio dolarskim sumama namijenjenim njegovoj političkoj propasti, te se znatiželjnoj javnosti povjerio da će se realizatori njegove detronizacije uskoro identificirati bedževima i značkama, "koji se nemilice štampaju", visprena se Ceca dosjetila imidža za tv-nastup – hoću da se okitim značkama i da svetla obraza kažem, ja ga rušim!

Skupljači značaka, odgovorno tvrdim, u Sarajevu kao da su u zemlju propali, a ni redoviti gosti američkih prijema povodom obilježavanja 4. jula, Dana nezavisnosti SAD-a, nisu se baš proslavili: niko da se sjeti gdje je ostavio uobičajeni suvenir, značku s dvije zastave, bosanskohercegovačkom i američkom. One su, što bi rekao Mile, dolarima plaćene. Značke s Miškovićevim likom, dokazano je, ne postoje, a one Boske, Komgrapa i sličnih Dodikovih poslovnih uspjeha nismo ni tražili: ljudima koje je svojim potezima u crno zavio, nije ni do crnog humora. Tako će Ceca neokićena u studio, no uvjerena sam da joj manjak značaka neće uticati na elokvenciju - i do sada je, naime, vrlo uspješno objašnjavala ko koga ruši, odnosno argumentima odbacivala političke floskule o stranim plaćenicima i domaćim izdajnicima, tako poželjne u vokabularima političara kojima redovito pokušavaju narodu mazati oči, čuvajući svoje pozicije.

Neokićen je, ali u studio TV Face, došao i Milorad Dodik, nakon sastanka šestorke u Sarajevu (istina, gledatelji su primijetili da je imao manjak jedne obrve, ali ni njemu to nije uticalo na elokvenciju). Senad Hadžifejzović, koji je uistinu napravio odličan posao, odlučio je Face to face potražiti odgovor na pitanje – Ko te ruši, Milorade? Prije toga, uspio je razriješiti temeljnu bosanskohercegovačku dilemu, politika i(li) pravna država. Šestorka je, pohvalio se uživo Dodik, napravila iskorak ka euroatlantskim integracijama. I to kakav: politički dogovor šestorke, potpisan u Banjoj Luci, prošlog marta, na koji je naknadno stavio sedmi potpis Fahrudin Radončić, oživjet će tročlana komisija Vijeća ministara. Iako Dodik nije insistirao na osobnim zaslugama što je u subotu u Sarajevu napravio mali ustupak i pristao na opciju da se prvo uknjiži vojna, a potom "po istom principu" državna imovina (do sada je tražio "paket"), nije se ni trena libio s gnušanjem odbiti svaku raspravu o odluci Ustavnog suda BiH, koji je – u međuvremenu – donio vrlo precizne upute o ponašanju spram državne imovine.

Presuda Ustavnog suda BiH i politički sporazum šestorke/sedmorke dijametralno se razlikuju, što je Dodiku bio tek šlagvort da u svom prepoznatljivom maniru iskomentira i presudu i sud koji ju je donio. Zanimljivu je debatu okončao lider SNSD-a i predsjednik Republike Srpske rečenicom: Ja neću, a vi – ako možete – provedite tu presudu! Neka to urade bez mene, ako mogu! Naravno, zna Dodik jako dobro da u Parlamentu BiH kontroliše dovoljno ruku da može nastupiti s toliko samopouzdanja. Zna također da još uvijek kontroliše i šestorku i zato hladno pred kamerama optužuje "trojicu stranaca i dva Bošnjaka", koji su donijeli presudu koju je on proglasio ništavnom i još drsko savjetuje Hadžifejzovića da "pita ostalih pet šta oni misle o toj presudi". Što se njega tiče, sve je riješeno, jer on to nije ni čitao, ne zanima ga.

Dodikova samouvjerenost nije nestala ni dok je novinare optuživao kako su kreatori – nikako on! – priče o dolarskim investicijama u njegovo rušenje, strani plaćenici i domaći izdajnici za divno čudo odjednom su nestali, nema ih, o ambasadama – napose američkoj – počeo se i pohvalno izražavati, ali bez pretjerivanja. No, zato nije uspio skriti nervozu kad je Hadžifejzović, dodikovskim manirima, počeo propitivati: Bojiš li se Vučića? Jednom, drugi put, treći... Bojiš li se Vučića? Odgovor je potvrdan. Dodik se zaista boji Aleksandra Vučića. Zbog tog straha je imao potrebu pohvaliti se s ravno devet predratnih stanova u Beogradu (od kojih su, kaže, ostala dva; no nije objašnjavao zašto ih je prije 15 dana u emisiji na ATV-u imao osam, a nakon toga u Ćirilici samo sedam?!), minimizirati vilu u širem rejonu Dedinja, pa čak i minimizirati svoje druženje s Borisom Tadićem. Njihov je zagrljaj bio spontan, za sve je kriva utakmica i Partizan koji ju je dobio, i to su – je li – famom napravili novinari. Zato je on pokušao događajem napraviti svoju posjetu kabinetu Tomislava Nikolića (čuj, Dodik se hvali minutama u kabinetu!), ni tri dana nakon pobjede na izborima, susret s Vučićem, za koji nije rekao kad se dogodio mada se potrudio ostaviti dojam kao da su se sreli samo dva dana prije, a nisu, no zato je Vučić energičan momak, a to on poštuje i to je njemu simpatično i... Neka, reče Dodik, država radi svoj posao, njemu je hapšenje Miroslava Miškovića državni posao, a on se u istrage i sudske procese ne bi miješao.

Ne sumnjam uopće da će Svetlana Cenić razotkriti koliko je zaista Mišković uplatio od onih miliona maraka i eura koje je Dodik pokušavao na prste pobrojati, ne sumnjam da će upravo srbijanske istrage Miroslava Miškovića obuhvatiti i njegove poslovne partnere s ove strane Drine i ne sumnjam da će do tada Dodik učiniti sve ne bi li se kako domogao lože na utakmici rame uz rame s Aleksandrom Vučićem. Pa makar Partizan izgubio. U strahu su velike oči, a Dodik bi se – sudeći po njegovom sarajevskom gostovanju – odrekao obe obrve samo kad bi mogao svoju tadićevsku fazu produžiti do Nikolića i Vučića. Tragikomično je, zapravo, da Dodik danas u Sarajevu radi ono što u Banjoj Luci više ne može, a u Beogradu i ne smije. Da je i sam svjestan toga, vidjelo se na primjeru posve treće televizije, Bijeljinske. Nema dana niti teme koju Dodik ne začini svojim napadima na BN, pa ipak je na Hadžifejzovićevo pitanje hoće li se izviniti Vladi Trišiću, direktoru BN-a, zbog toga što mu je psovao majku, pokušao opravdati se objašnjenjem kako je to uradio "posve privatno"?! Možda (i) zato što je Vučić najavio svoje gostovanje, baš na BN-u?