Sadržaj se učitava...

KOLUMNE

Mrak nad Sarajevom







18.09.2012. | PIŠE: Muharem BAZDULJ

U vrijeme dok traju protesti zbog filma "Nevinost muslimana" i dok se, kao u vesternu, podiže nagrada za glavu pisca Salmana Rushdiea, vrijedi pročitati jednu staru prozu Ive Andrića, lokalno odavno razglašenog navodnog arhineprijatelja i mrzitelja muslimana. 1931. godine pisao je Andrić u beogradskoj Politici o nekakvom "mraku nad Sarajevom". Da vidimo o čemu se radi

Dok širom svijeta traju protesti zbog filma "Nevinost muslimana", dok se pale ambasade, dok se na najbestijalniji način ubijaju ljudi koji sa spornim opskurnim filmom nemaju nikakve veze, dok se reaktualizuje fetva protiv Salmana Rushdiea (Iranska fondacija Hordad tvrdi da navedenog filma ne bi ni bilo da je Rushdie ubijen i da se tako pokazala čvrsta ruka, pa su u nagradni "fond" upumpali dodatnih pola miliona dolara te honorar za eventualnog ubicu sada iznosi oko tri miliona i tristo hiljada dolara, što će reći taman k'o tri Nobelove nagrade), prelistavam u knjižari "Sabrane pripovetke" Ive Andrića u izdanju beogradskog Zavoda za udžbenike. Radi se, zapravo, o prije nekoliko mjeseci objavljenom "drugom, dopunjenom izdanju" ove sjajne knjige. Knjigu je priredila i pogovorom propratila Žaneta Đukić-Perišić. Kako se iz naslova može naslutiti, riječ je o knjizi u kojoj su, u samo jednom tomu, sabrane, po hronološkom redu prvog objavljivanja, sve pripovijetke koje je napisao Ivo Andrić. Dobro mi je poznata ova knjiga, još od prvog izdanja iz 2008. godine, no zainteresovao me je podatak po kojem je drugo izdanje također i dopunjeno. Da li je u međuvremenu pronađena neka doskoro "zaturena" Andrićeva priča? Ispostavlja se da je tako. Na kraju knjige je "Napomena uz drugo izdanje", a u njoj stoji: "Ovo drugo, dopunjeno izdanje, razlikuje se od prethodnog iz 2008. godine po tome što je u njega uvrštena kratka proza 'Mrak nad Sarajevom' (Politika, 1931)."

Ivo Andrić, lokalno odavno razglašen kao neki arhineprijatelj i mrzilac muslimana, gotovo kao neka vrsta prethodnice Salmana Rushdiea, pisao je, dakle, u beogradskoj Politici 1931. godine o nekakvom "mraku nad Sarajevom". Da vidimo o čemu se tu tačno radi. Priča je kratka, stala je na dvije stranice. Za sve andrićofile je izuzetno zanimljiva. Glavni protagonist priče je hrišćanin-zapadnjak, liječnik koji, kako se to kaže, živi i radi u devetnaestovjekovnom otomanskom Sarajevu. U kratkim crtama, Andrić nam najprije nudi skicu njegove biografije, no sami sadržaj priče zapravo su doktorova razmišljanja. Galanti (tako se zove doktor) kao da je prethodnica nekih likova iz daleko kasnije faze Andrićevog stvaralaštva, a u njegovim unutrašnjim monolozima o Istoku i Zapadu, o Turcima i hrišćanima kao da je "zipovano" nešto od onih Andrićevih ideja o kojima je u svojim kasnijim djelima pisao raskošnije i opširnije.

Evo jednog karakterističnog citata: "Lekar je dobro uviđao da u suštini nisu u pitanju državne granice, vojničke pobede i politička moć. I pobeđeni, priklešteni i osiromašeni Turci će uvek biti gospodari ovoga sveta, ne zbog svoje moći nego zbog svoga odnosa prema njemu. Poslednji Turčin, doteran u najudaljeniju pokrajinu Male Azije, uživaće svoja poslednja dobra: hranu, piće, ženu i kuću, bolje, jače i drukčije nego ma koji hrišćanin sa Zapada. I nema sile koja mu to može oteti. Ako i on pogine jednog dana, braneći ta svoja dobra, samo će potvrditi princip na kom je postojao i živeo. Nadgrobni kamen turski – beli, veseli nišan bez tuge i tajne – pokazuje samo mesto na kom je zastao jedan Turčin u svojoj borbi za posed sveta ili za odbranu njegovih dobara. To što lekar zove u sebi 'turski princip' postojaće uvek. I kad nestane Turaka i turskog imena, javiće se negde u svetu druga rasa, pod drugim imenom, koja će se ovako osećati jedno sa vidljivim svetom, voleti ga, učiniti od njega središte svoga života, i vladati njime."

Ono što je ovdje imenovano "turskim principom", borba za posjedovanje svijeta i odbrana njegovih dobara, osjećanje jedinstvenosti sa vidljivim svijetom, ljubav spram tog svijeta, spram života u krajnjoj liniji, nema, znači, nikakve veze sa Turcima ili islamom kao takvima, to je tek sila koja pokreće one koji vladaju svijetom, sila zbog koje i mogu da vladaju. U infantilnoj povrijeđenosti time što neko vrijeđa tebe ili tvoju svetinju, odnosno – što je još gore – u još infantilnijem javnom pokazivaju te povrijeđenosti nema ni traga od pominjanog "turskog principa". Ni u frustraciji zbog državnih granica, (tuđih) vojničkih pobjeda i političke moći takođe nema "turskog principa". Zapjenjeno traženje da se neka budalaština skine sa YouTubea u situaciji kad te niko ne tjera da je gledaš, kad imaš svaku slobodu da je ignorišeš do sudnjeg dana potiče zapravo od straha stvorenog od sumnje u vlastite istine. To što je neko rekao da je nešto takvo i takvo, to nešto ne čini takvim i takvim. Ima u tome nekog starinskog i anahronog užasa od "moći riječi". Ako se ponovo pozovemo na nekog Andrićevog junaka, ovaj put iz "Travničke hronike", mogli bismo reći: Nije najveća budala onaj što je nepismen, nego onaj koji misli da je sve što je napisano – istina. Frustracija siromašnih muslimanskih masa činjenicom da drugi vladaju svijetom jest razumljiva, no svijetom se ne vlada putem moći, nego zbog svog odnosa prema njemu. Ekscesi kakve su onomad izazvale danske karikature, a sada, evo, nekakav bezvezni film samo utvrđuju i potvrđuju postojeći poredak stvari.