13.04.2012. | PIŠE: Lazar MANOJLOVIĆ

Bosna i Hercegovina je moja otadžbina i moja domovina. Lijepa kao biserna ogrlica, a Ćosić ju nazvao

Srozao se Dobrica Ćosić na nivo jedne, a ne jedine, Ljiljane Bulatović i izjednačio sa njenom duhovnom i moralnom golotinjom. I sa ovom posljednjom knjigom Bosanski rat doživio je svoj književni, ljudski i moralni sunovrat. Treba li opet spaljivati Ćosića i protiv svih civilizovanih pravila? Svakako ne! Ali ovu knjigu će čitalac, duhovno svjež i moralno čist, sam ignorisati kao duhovno smeće, jer ista nudi samo uvrede. Sam Ćosić je stigao od idola /Daleko je sunce/ do pomračenja. Jad i bijeda jednog pisca.

Bosna i Hercegovina je moja otadžbina i moja domovina. Lijepa kao biserna ogrlica, a Ćosić ju nazvao "država-nakaza". Tako što mogla je da izgovori samo jedna ljudska nakaza. Ovo nije uvreda već konstatacija. Pogledaj svoju Srbiju, Ćosiću!

A kao juče, a već daleke 1952. godine, pojavilo se nešto novo na jugoslovenskom književnom prostoru. Pojavilo se sjajno djelo Daleko je sunce, roman Dobrice Ćosića. Dah svježine i istine. Čitali su ga svi pismeni Jugosloveni. Nepismenim smo čitali mi, tek školovani, mladi učitelji. Po selima i kućama uveče smo okupljali nepismeni svijet i čitali najljepše stranice toga romana. Svakome se javljala suza u oku. Bila je to partizanska saga Dobrice Ćosića, partizana, skojevca, partijca pisca i ideologa. Roman je donio neko novo sunce nad jugoslovenskim nebom. Ćosić i njegovo djelo ušli su u svaku kuću kao nešto najljepše što se moglo dogoditi toj sveopštoj sirotinji, a nepismenoj. Bilo je daleko, ali bilo je sunce kome smo se svi radovali. Zračak svjetla na kraju tunela. Njemu smo svi težili da nas obasja. Tako se i sa knjigom išlo u svjetliju budućnost.

Pet godina poslije isti taj pisac, isti taj Dobrica Ćosić pisaće i Program Saveza komunista Jugoslavije. U tom programu ključna misao bila je čovjek je naše najveće bogatstvo. I čovjek je po tome bio i cijenjen i poštovan. Bio je Ćosić i pisac, i političar i dobrica. Bilo je to njegovo prvo lice, a kasno će se pokazati da nije bilo i pravo. Poslije su došli romani Koreni, Deobe, Vreme smrti, Vreme zla i Vreme vlasti. Sve velika djela po kome će ga evropski kritičari uporediti sa Šolohovom. Izmedju toga Ćosić je pisao i djela koja su sve više mirisala na naciošovinizam. Zbog toga će mu neke knjige biti i zabranjene, pa i javno spaljivane /Moć i strepnje/. Tako se počeo topiti Dobrica, pisac i partizan koga smo svi voljeli. Topio se Ćosić koga smo poštovali. Nestajao je i pisac i čovjek sa javne i političke scene. Onaj koji nam je bio idol. Sve je bio dalje od nas Jugoslovena.

Ćosić, a Dobrica se, već sedamdesetih javno, a negativno, izjasnio o Kosovu. Tako je, konačno, sišao sa političke scene i otišao u disidente. Dao je javnu podršku Šešelju, Izetbegoviću i sličnim protivnicima socijalizma. Tako je upao u živo blato naciošovinizma iz koga se više neće izvući. Sve je više tonuo.

Bilo je to drugo lice jednog političara i pisca. Zbogom Ćosiću!

Dobrica Ćosić postaje javni zagovornik i nosilac naciošovinizma sa primjesom neofašizma. Piše i dalje. Sve sramnije i sve odvratnije. Dolazi Milošević. Ćosić podržava njega i predlaže mu humano preseljenje naroda. Ta suluda ideja donijeće stotine hiljada prognanih, raseljenih, ranjenih, mrtvih u pet izgubljenih ratova koje je vodio Milošević uz suludu Ćosićevu podršku. Dobrica je otac nacije.

Dobrica Ćosić i Franjo Tuđman su se složili u monstruoznom zaključku "...da je Bosna i Hercegovina država-nakaza koju je stvorio Tito i dao joj državnu egzistenciju" /.../Tako se treće lice jednog pisca pokazuje u svoj svojoj nakaznosti. Jer, je opsjednut vječitom idejom da se "stvara prva srpska država preko Drine" /.../ (Svi Srbi u jedan autobus, bio je ispisan ogroman grafit na ulazu u Beograd iz pravca Zagreba.)

A i danas Vasilije Kačavenda, vladika zvorničko-tuzlanski u Bijeljini, priznaje jedinu srpsku državu Republiku Srpsku, dok je njegov pajtaš Mile Dodik naziva Srpska zauvijek.

Jad i bijeda i pisca, koji se spustio na nivo Ljiljane Bulatović, koja ne priznaje da se desila Srebrenica, i inih političara zadojenih idejom Velike Srbije, naciošovinizmom i neofašizmom. Treće lice jednog pisca je i "...treća prilika u ovom vijeku da se Srbi okupe u jednoj državi./.../"

Dobrica Ćosić je svjesno i sa predumišljajem postao i učesnik i saučesnik, i otac i krivac za naš, bosanskohercegovački, vjersko-zvjerski pokolj, paljenja, pljačke, silovanja, progone, etničko čišćenje, Srebrenicu. On je dokazao da je čovjek najveća divlja zvijer među životinjama. Na žalost čovjeka srpski izrodi tu prednjače. A Dobrica Ćosić, za ovakvo pisanje najmanje što može učiniti treba da se stidi. Jer, kad god su se Ćosić i Ćosići brinuli za nas Srbe preko Drine plivali smo u krvi. Zato, pustite nas da živimo i ne brinite o nama.

Tako je Ćosić, od sjajnog romana Daleko je sunce, sa svojom duhovnom golotinjom stigao do pomračenja. Jer, on je prvi svjedok, učesnik i otac srpske strane zla.

Dobrica Ćosić, nekada naš Šolohov, u posljednjoj knjizi Bosanski rat sam sebe je ukopao i sahranio u živo blato iz koga se nikada neće izvući.