Sadržaj se učitava...

KOLUMNE

Životinjska farma







28.04.2013. | PIŠE: Josip VRIČKO

Tužna je vijest stigla iz Karađorđeva; Ne bojte se, najpoznatiji lovci iz toga tzv. Titovog lovišta su već neko vrijeme u vječnim lovištima. Ali, i pored toga tamo se svašta radi. Genocid, da ne dužim! Nekakav je major - što ćete moraju i oficiri, kad nema rata, nešto raditi - komandovao tom ex-Titovom životinjskom farmom, javljaju s poprišta ovog zločina, i pustio da po kratkom postupku pobiju jelene, što europske što američke, te divlje svinje i naročito muflone. Riječju krvava bajka, tj. basna. Nekim su zbog toga navrle uspomene na našeg najvećeg sina, ali i najvećeg našeg lovca. Pa i šire. Ali, kako ubijaju ovi ovih dana, drug bi Tito, da je, kojim (nesretnim) slučajem, još živ danas bio proglašen predsjednikom Društva za zaštitu životinja. Doživotnog!

Ipak, taj nepažljivi major im jednu olakotnu okolnost - sluša Ivicu Dačića, koji, istina, nije oficir (mada tako, onako simpatično bucmast, izgleda), ali je zato premijer. Ne voli, jer nije volio ni bivši mu šef, koji je, već sam vas na to podsjetio, u Karađorđevu nišanio nešto drugo, lov, ali zato zna tko voli. A voli, zamislite, šeik Muhamed bin Zajed al-Nahjana. Što mu i nije teško - jer kad si princ prestolonasljednik Ujedinjenih Arapskih Emirata možeš voljeti što god ti na pamet padne. Baš, uostalom, kako i kad si najveći sin. Ono nekad, u nas!

Neka radi pravna država! 

Dakle, čuo je major kako je šeik odlučio krenuti Titovim stazama, tj. unajmiti Karađorđevo na trideset godina, pa mu se učinilo nezgodnim da ga tamo dočekaju svinje. Divlje, doduše. I, gotovo bi se moglo kazati, to mu je, s poslovne točke gledišta, dobar potez. A što se tiče jelena i muflona, neka pravna država radi svoj posao. Jer, sve u svemu, fali 80 posto životinja, slijedom čega se opravdano sumnja kako su ih ubijali rafalno.

Dačić, međutim, tvrdi kako i 33 godine otkako se Broz vratio u bajku, postoje zemlje u kojima je Tito čarobna riječ. Ali, ne možemo, kaže premijer, samo vikati: "Mi smo Titovi, Tito je naš", nego treba prijeći s Tita na djela. I prodati Titovo lovište! E, sad, kao što smo vidjeli, falit će tamo, kad bin Zajed dođe nešto životinja. Ne može, pak, ni to zbuniti Ivicu, koji više nije mali. Što bude falilo, kupit će - ima se, može se - Al-Nahjana, koji je, valjda, pobio sve po Maroku, gdje je imao svoje Karađorđevo, pa je odlučio promijeniti lokaciju.

Treba - bez obzira što raduje želja šeika Muhameda da se (makar) u Karađorđevu može reći: "I poslije Tita Tito" - kazati kako neke nama prijateljske, istinabog povremeno, zemlje nemaju baš najbolja iskustva sa stranim investicijama. Eno, tvrdi ona, relativno pouzdana Tanja Torbarina, Stjepan je Mesić, kojega, iz nepoznatih razloga, u Sarajevu odmilja zovu Stipe, također bio pobornik već narečene: "I poslije Broza Broz",  te je krenuo stazama nesvrstanih. A na tome, gdjekad i vrludavom, putu balkanski prvak u pričanju viceve, pa i lovačkih, sreo je sultana Omana. (Čuj, fine pjesmice!) Kojem je, je li, lako biti nesvrstan. No, tu počinje drama.

Sultan izdati ne umije!

Čim je ugledao Mesića, toliko ga je on oduševio da nije znao što će od ushićenja. Ali, kako u Omanu nema, kao u Sarajevu, ćevapa, odlučio je svome visokom gostu pokloniti 10 antilopa. Za Brijune, jer omanski je gost, baš kao i Otac nesvrstanih, a naš najveći sin, volio na ladanje preko puta Fažane. On, Šerbedžijina žena, punica, djeca... ma, znate, da ne nabrajam, svi ti veliki Hrvati što vole sve što su voljeli stari Rimljani. I, neće sultan slagati, antilope su stvarno stigle na Brijune. Slavilo se, glede toga, do kasno u noć. Ali, ova priča nema sretan kraj! Ubrzo se pokazalo kako imaju zaraznu bolest zvanu, tvrdi Torbarina, plavi jezik.

Eh, je li to (bila) neka sultanova poruka Mesiću, čiji je jezik svih ovih godina palaco, a, eto, nije poplavio, ili je neka greška... teško je, čak i s ove povijesne distance, kazati. No, treba paziti da su slučaj Brijuni ne izrodi u slučaj Karađorđevo. I na jednom i na drugom mjestu su se, naime, ionako već događale razne svinjarije.