18.09.2012. | PIŠE: Eldar DIZDAREVIĆ

Organska hrana danas u Americi predstavlja veliku prijetnju proizvođačima konvencionalne hrane te je zbog toga jedna loša vijest o njoj bila prijeko potrebna tamošnjem tržištu. Uostalom, nije ni čudo što je baš pomenuta "studija" urađena na Stanford Univerziteta: Kalifornija je u SAD-u epicentar zdrave prehrane, vegetarijanstva, veganstva i uzgoja organske hrane

Prije desetak dana svi su mediji u BiH prenijeli vijest u kojoj se kaže da je u jednoj naučnoj studiji ustanovljeno da organska hrana nije zdravija od konvencionalne! Vijest su izvorno objavili američki mediji, pozivajući se na studiju Stanford Univerziteta iz Kalifornije, i ona je izazvala prilično veliko interesovanje cjelokupne svjetske javnosti. I kod nas je ova vijest odjeknula poput groma iz vedra neba, a ovdašnji su mediji tu vijest zakitili naslovima tipa "nevjerovatno", "šokantno", "nauka potvrdila" i slično. I zaista, vijest sama po sebi je veoma intrigantna: organska hrana nije zdravija od konvencionalne, dakle raznim hemikalijama tretirane hrane. Čudno, zar ne? Nažalost - nije. Upućeniji u cijelu stvar tvrde da je to, ustvari, prilično predvidljiv obrazac ponašanja nauke, naučnika i medija u Sjedinjenim Američkim Država.

Krenimo redom. Prvo, "studija" koja se pominje u ovoj vijesti nije zapravo nikakva studija. Kako je ustanovio američki novinar Mike Adams, urednik NaturalNewsa, u ovom se slučaju ne radi o bilo kakvoj studiji iza koje stoji bilo kakva laboratorijska analiza, nego je riječ - vjerovali ili ne - o svojevrsnom pregledu nekoliko novinarskih tekstova, knjiga i zastarjelih studija. Taj je rad, kojeg su američki mediji pretenciozno nazvali studijom, objavljen dakle u magazinu Annals of Internal Medicine.

Drugo, čak se u tom i takvom tekstu navodi da je izloženost organske hrane hemijskim pesticidima znatno niža (za 50 posto) nego kod konvencionalne hrane, te da je izloženost organske hrane superbakterijama otpornim na antibiotike takođe znatno niža nego kod konvencionalne hrane (niža za 33 posto). Zbog toga Mike Adams zaključuje da su zapadni mediji interpretirajući zaključke ove "studije" svojim čitateljima zapravo jednostavno rečeno slagali da se organska hrana ne razlikuje od konvencionalne. Uostalom, i sama logika tvrdi isto. Svima je jasno da, naprimjer, paradajz koji nije tretiran bilo čime ne može imati isto dejstvo na ljudsko zdravlje kao paradajz koji je tretiran hemikalijama, otrovima i radioaktivnim zračenjem, bez obzira na to šta "studija" sa Stanforda o tome kaže.

Naravno, sada se postavlja logično pitanje kako je moguće da jedan univerzitet objavi takvo nešto? Nažalost, upućeniji tvrde da je to itekako moguće u SAD-u, jer su nauka i naučnici u toj zemlji odavno roba na tržištu, roba koja se za dovoljnu količinu novca može kupiti poput svake druge.

A kako se nauka stavila u službu industrije i multinacionalnih korporacija vjerovatno je najbolje opisao dr. Colin Campbell u svojoj sjajnoj knjizi "Moć ishrane". Campbell je profesor prehrambene biohemije na američkom univerzitetu Cornell i radio je više od 30 godina u istraživanju uticaja prehrane na ljudsko zdravlje u raznim programima Vlade SAD-a. Bio je voditelj na izradi takozvane "Kineske studije", najopsežnije studije o ljudskoj prehrani ikada napravljenoj.

U pomenutoj knjizi Campbell navodi, između ostalog, zanimljiv primjer. Radeći na "Kineskoj studiji" on je otkrio da se tumorska oboljenja najviše pojavljujue u regijama gdje u prehrani ljudi dominira visok unos proteina iz mesa i mlijeka. Potom je ustanovio da se rak može inicirati aflatoksin, jedan od najjačih kancerogenijih elemenata koji se u velikim količinama nalazi u industrijski obrađenom kukuruzu i kikirikiju, ali da sam razvoj raka nakon toga, ustvari, zavisi od količine proteina u ishrani. Taj je zaključak i eksperimentalo potvrđen. Tim dr. Campbella je, naime, eksperimentisao sa dvije grupe pacova. Obje grupe su prvo dobile visoke doze aflatoksina, a onda je prva grupa hranjena sa hranom koja sadrži samo 5 posto proteina, dok je druga grupa hranjena sa hranom koja sadrži 20 posto proteina. Nakon nekoliko mjeseci ustanovljeno je da kod nijednog pacova iz prve grupe nema tragova raka, dok se kod svih pacova iz druge grupe, koja je hranjena sa visokim dozama proteina, pojavio rak. "Rezultati eksperimenta su bili toliko nedvosmisleni da je potpuno isključena mogućnost njihove pogrešne interpretacije", zaključio je dr. Campbell, dodajući da to jasno ukazuje da se pravilnom (biljnom) ishranom može ne samo spriječiti rak, nego čak i zaustaviti njegov rast - pa čak i izliječiti!

Međutim, ti se rezultati, naravno, nisu svidjeli američkim proizvođačima mesa, mlijeka i industrijske, dakle, konvencionalne hrane. Oni su potom uložili ogromna finansijska sredstva da se pobiju ti rezultati. Ubrzo se pojavila druga grupa naučnika koja je prihvatila da ispita uticaj smanjenja unosa proteina na razvoj raka kod ljudi. Ovog puta su angažovani naučnici sa Harvarda (dakle, veoma zvučno naučno ime) koji su proveli opširno istraživanje na 120.000 medicinskih sestara u SAD-u. Na kraju njihove studije zaključeno je kako "nema dokaza da se smanjenim unosom proteina može spriječiti razvoj raka".

Američka (i svjetska) javnost potom je odahnula - mogla se mirno vratiti svojoj ishrani baziranoj na mesu i mlijeku. Nažalost, nakon toga se više niko nije bavio rezultatima iz "Kineske studije". Naime, prosječni Amerikanac troši između 16 do 18 posto proteina u svojoj ishrani, a medicinske sestre, zbog njihovog načina rada, između 19 do 20 posto. U studiji sa Harvarda medicinskim sestrama je "smanjena" doza proteina sa 20 posto na 16 posto i nakon toga zaključeno da nema dokaza da se smanjenim unosom može spriječiti rak. Čisto naučno gledano, tom se rezultatu nema šta prigovoriti, jer je unos proteina zaista smanjen, a istraživanje provedeno na statistički gledano dovoljnom broju uzoraka. Međutim, jedini je problem u tome što "Kineska studija" nije ni tvrdila da se takvim "smanjenjem" može spriječiti rak. Prema Cempbellu, unos proteina koji daje rezultate treba biti ispod pet posto, uz potpuno izbacivanje iz ishrane svih proteina i masnoća iz mesa i mlijeka, uz baziranje prehrane isključivo na svježoj, neprerađenoj i organskoj biljnoj hrani!

Eto tako danas naučnici funkcioniraju u SAD-u. Na ovoj ili sličnoj osnovi najvjerovatnije je nastala i posljednja Stanfordova "studija". Organska hrana danas u Americi predstavlja veliku prijetnju proizvođačima konvencionalne hrane te je zbog toga jedna loša vijest o njoj bila prijeko potrebna tamošnjem tržištu. Uostalom, nije ni čudo što je baš pomenuta "studija" urađena na Stanford Univerziteta (Kalifornija je u SAD-u epicentar zdrave prehrane, vegetarijanstva, veganstva i uzgoja organske hrane).

I na kraju zaključimo. Nauka je danas u Americi tržišna kategorija, a naučnici roba kao i svaka druga na tržištu. Neće, doduše, previše očigledno lažirati rezultate, ali će veoma vješto za određenu količinu dolara preći preko stvari koje ne idu u prilog njihovim "donatorima". Zbog toga bismo svi trebali biti krajnje obazrivi prema vijestima koje dolaze iz "obećane zemlje", jer su one često osmišljene samo za povećanje profita. Znate li, naprimjer, da su u šezdesetim godinama prošlog stoljeća američki ljekari sa reklama poručivali da je pušenje cigareta zdravo, čak i za trudnice? Od tada do danas situacija se nije mnogo promijenila - nauka se za novac kupuje baš kao i bilo koja druga roba. Ili, kako to lijepo reče dr. Campbell, i tu vrijedi "zlatno pravilo" - što imaš više zlata to lakše postavljaš pravila.