Mnogi su i ove godine ispratili planinare znajući da oni to čine u želji da zaborav ne prekrije sjećanja na herojstva, patnje, stradanja, ali i podvige stanovnika gornjeg Podrinja. Malo je ko znao za Grebak prije rata. Tih teških godina on je postao jedina nada za život, put koji je mogao umanjiti strahote opsade Goražda, u kojem se ljudi umirali od gladi, zime, bez lijekova. Kao da je malo bilo to što su na Goražde dnevno padale hiljade projektila iz različitih oružja. Zahvaljujući genijalnosti i ludoj hrabrosti nekolicine ljudi, Grebak se nametnuo kao ruta kojom bi se dopremila bilo kakva pomoć Goraždu, koja je, ipak, bila samo kap u moru.
 
Prema dostupnim informacijama, kao i za mnogo pozitivnih stvari u periodu rata, i u ovoj priči komandant rahmetli Zaim Imamović se spominje kao jedan od zaslužnijih. Zaim je naredio svojim borcima da se dopremi oružje jedinicama Armije sa slobodnih teritorija i to rutama koje moraju proći iza neprijateljskih linija. Na čelu ove hrabre ekspedicije bio je Hasan Turčalo Brzi, koji je zajedno sa mještanima sela koja su bila u relativnoj blizini Grepka izveo ovaj pothvat. Preko Grepka su tako u Goražde dopremljeni municija, lijekovi, ranjenici su mogli biti spašeni. Tim putem su dolazili ljekari u goraždansku bolnicu, domaći i strani novinari, generali, komandanti. Sve ostalo je legenda, ali, nažalost, nikad ispričana do kraja. Ovu priču može čuti svako ko se uputi na pohod sa planinarima, koji održe i obavezne historijske časove, pričajući putem o svemu što je zadesilo Goražde tih najtežih godina.

Povratak u pakao opkoljenog Goražda

U periodu od 6. maja 1992, kada je prva grupa stanovnika opkoljenog Goražda krenula ovim putem, i narednih godinu dana Grebak je postao misao spasa. Dužina puta kojim su se pješice kretale kolone izmučenog stanovništva iznosila je oko 50 kilometara, ovisno o pravcu kretanja, a koji se opet pomjerao po nekoliko kilometara ulijevo ili desno, ovisno o stanju na terenu i neprijateljskom djelovanju. Međutim, svaka pomoć koja je dopremljena nije bila dovoljna, jer se tada u Goraždu, prema procjenama, nalazilo više od šezdeset hiljada ljudi. Mnogi su na vlastitim leđima, u ruksacima, donosili onoliko hrane koliko su mogli ponijeti, kroz snijeg koji je bivao visok koliko i oni, neprijateljske zasjede, mine. Kroz pakao išli su i vraćali se u pakao opkoljenog Goražda. Na samom Grepku bile su smještene dvije brigade, Trnovska i Fočanska viteška brigada, koje su kombinovano imale više od 2.100 vojnika zaduženih za front dužine oko 130 kilometara, što je u vojnoj teoriji neznatno. Ne zna se tačan broj ljudi koji su prošli ovim bosanskim bespućima u potrazi za korom hljeba, ne zna se ni koliko je ranjenika preneseno tim putem, niti se zna koliko je pohoda bilo, ali se pouzdano zna da su najbrojnije kolone imale i po pet hiljada ljudi, u kojima su se nalazili vojnici, ranjenici, žene i djeca.

Još poraznije zvuči činjenica da nema tačnog broja koliko je ljudi izgubilo život u ovih kolonama, niti koliko ih je umrlo od zime ili koliko ih do danas nije nađeno, jer se vode kao nestali. Put života je više puta prekidao agresor, ali je ubrzo nakon toga ponovo bio "prohodan". Međunarodna zajednica je znala za golgotu Goraždana, ali kao i bezbroj puta prije i poslije toga, nije puno marila. Pričaju o tome oni koji danas žele proći putem spasa u svojoj neizmjernoj želji da se ne izbriše pamćenje. To su ljudi iz Planinarskog kluba Maglić - Goražde.

Obezbijedili su vodiče, hranu, spavanje i dali sve od sebe da njihovim gostima i prijateljima bude ugodno tokom pješačenja, a onda i tokom boravka u planinarskom domu na Rudoj glavi. Sekretar planinara Šemsa Dedović majčinski se odnosila prema svim učesnicima, pazeći da svi bezbjedno stignu na krajnje odredište. Među učesnicima bilo je i ljudi koji su ovim stazama koračali i u ratu. Smjenjivale su se priče jedna za drugom, a kod onih koji su govorili glas je znao zadrhtati, kao da ni sami ne vjeruju kakav napor su uspjeli savladavati tokom rata. Huso Džafo je više puta ranjavan, a danas živi u mjestu Jabuka, gdje je podignut spomenik poginulim borcima.
- Ovi momci čija imena vidite na ovoj spomen-ploči su zajedno sa mnom probijali obruč preko Kacelja do opkoljenog Goražda. Bili su pripadnici Fočanske brigade i pretežno djeca iz ovog kraja, sa suzama u očima govori Huso. Ovo može biti i jeste simbol BiH, zajedno sa komandantom Zaimom Imamovićem, dodao je Huso.

Prelijepa planina Kacelj

Hajro Mašala i Dževad Brdar su svima zainteresovanim pričali svoju patnju, ali i ponos koji su osjećali dok su se kretali ovim putevima. Više puta su prelazili ovim stazama i na svojim leđima dopremali oružje, municiju i hranu za svoj grad i za svoje porodice i prijatelje. Istakli su da im je najteže bilo preći Kacelj i da je on predstavljao svojevrsnu psihološku barijeru svima koji su išli ovim stazama. Prelazak Kacelja je značio uspješan povratak kući. I zaista, ta prelijepa planina Kacelj, koja danas oduzima dah svojom ljepotom, tada je bila najteža prepreka na ovom putu. Pogled koji se pruža sa Kacelja u ovo ljetno doba je čaroban prizor koji je kao preslikan sa najljepših razglednica. Učesnici pohoda zastajali su na različitim mjestima kako bi predahnuli, napili se vode sa izvora, sretali konje koji su tokom ljetnog perioda pušteni od svojih vlasnika kako bi se hranili na nepreglednim pašnjacima, neki su skupljali ljekovito bilje, a neki bi tek ležali i uživali u prirodi. Na Rudoj glavi čekao ih je  grah, čaj i hladna pića, a nakon smještaja sve je bilo spremno za druženje na planinarski način. Pjesma je potrajala do ranih jutarnjih sati, a Zajko Šovšić je bio izuzetan domaćin, zajedno sa svim ostalim "dežurnim" planinarima. Tom prilikom uručene su zahvalnice, između ostalih, GSS-u, najmlađim i najstarijim učesnicima pohoda.
 
Planine u blizini Rude glave prekrasne su za šetnju, a tu je i Borovac, kota koja je svojevrsni vidikovac, jer je najviša kota u širem prostoru jugozapadnih padina Jahorine. Pješačenje od doma do Brzače je prelijepo iskustvo, pričaju planinari.
- Ako se uzme u obzir da u nekoliko sati laganog hoda prođete nekoliko sela i zaseoka, a u nekim od njih je vrijeme izgleda stalo, zatim da prolazite kroz voćnjake, livade, pored hair-česmi, seoskim putevima, pored čuvenih bosanskih stećaka, susrećući lokalno stanovništvo, onda se može reći da se takvo što ne doživljava svaki dan, poručuju. Ove prelijepe predjele ne samo da treba posjećivati zbog heroina i heroja koji su koračali ovim stazama tokom 1992. i 1993. godine već i zbog predivnih pejzaža. Ovo je priroda koja očarava.