Zapravo je to pitomo šumovito brdo koje se nalazi na rubu ove i busovačke općine, a po njegovim sjevernim padinama rasuta su brojna sela koja izlaze na ono mitsko polje Milodraž, polje gdje je sultan Mehmed Drugi utaborio vojsku, te se susreo sa fra Anđelom Zvizdovićem, kustodom bosanske franjevačke kustodije što će tek poslije postati Bosna Srebrena, i taj se događaj i danas-dan često prepričava, baš kao da su pokraj fratra i sultana stajali svi oni koji o tom povijesnom događaju imaju različite verzije.

Elem, u nekim kršćanskim krugovima i danas se može čuti mišljenje kako je Zvizdović bio kukavica jer je poljubio sultanu papuču te da je ahdnama, povelja koju mu je Turčin uručio bila pristajanje na legalno prepuštanje kršćanske Bosne muhamedanskoj turskoj carevini, drugi pak smatraju da je to rijedak primjer uvažavanja poraženog neprijatelja i predstavnika njegove vjere, a ja sam najskloniji teoriji po kojoj se ovaj čin niti smije podcjenjivati niti precjenjivati. On je samo jedan u slijedu neizbrojivih velikih nesretnih ili manje sretnih činova velike srednjovjekovne drame u kojoj se našlo i izdahnulo Bosansko kraljevstvo. Napisani su milijuni stranica o ovome događaju iz 1463. godine, no sve se na kraju svede na rečeno. I točka.

Šumski put

Zahor je važan toponim za ovu priču. Kako je fojnički samostan, zapravo trošna i neugledna potleušica na ušću rječice Šćone u Dragaču uvrh fojničke čaršije, bio staništem fra Anđelu i njegovoj subraći (danas je tu prastaro muslimansko groblje, a grobari su još davno govorili kako je mezare bilo teško iskopati, jer su bili puni troske; tu se vazda rudu topilo, a današnji samostan je na mjestu koje su turske vlasti udovoljile franjevcima podosta godina nakon osvajanja Bosne, a i samostan je doživio više preinaka od toga vremena), valjalo je njemu na put preko Zahora, najbliži do sultana i Milodraža tada, pa se i ja uputih tim šumskim putom, a koji je nekad zacijelo bio tek prolaz, prosjek učinjen za prolaz ljudi do obradivih padina i njihovu stoku – jer Zahor bijaše plodno brdo – ali je bio i najkraćim premostištem razdaljine do drugih mjesta kakva su današnja naselja, sela i gradovi uz prometnicu Kiseljak – Busovača i dalje u srce Bosne. Nažalost, postojanje današnjih dobrih komunikacija kroz guste šume Zahora jesu upravo one i čovjekova neutaživa potreba da siječe ono što nije sadio, da zarađuje na onome u što nije ulagao, pa se kao i drugdje po Bosni i ovdje šuma nemilice siječe, i svuda pokraj puta vide se ostaci tog šumskog pokolja, premda se u zadnje vrijeme nastoji uvesti kakav-takav red u ovu nemilu priču.

Fojničani i njihovi gosti, a ljeti ih je ovdje doista puno, rado izlaze na vidikovac i izletište Malkoč, lijepu šumovitu zaravan s koje se pruža prekrasan pogled na grad stisnut planinama, izrastao pradavno na plodnim naplavinama rijeke Dragače, jednog od preko stotinu i dvadeset kilometara riječnih tokova, koji ovu općinu svrstavaju među vodom najbogatija područja na našem Planetu. Čudo su vode oko Fojnice i po njoj, ali o tome ćemo još govoriti, jer ćemo zajedno "propješačiti” svaku od njih.

Poranio sam tog posljednjeg predramazanskog tjedna i ja uz Malkoč, no očito nisam ondje došao prvi: već u seocetu Lučice za mene neobičan i rijedak prizor koji govori da je ovdje prvi poranio – medo! Medvjedi su oko Fojnice sasvim normalna stvar, ali ne zna se da su se ikada spuštali ovako nisko, među ljude, točnije među njihove pčelinjake, a uz to rijetko ih se sretalo sa ovih zahorskih strana, oni su u dubokim njedrima Sikire, Snižnice, Matorca i zeca, golemoga platoa Vranice pod kojim se opet množi divljač, a medvjeda je baš kako ih je i nekad bilo. I bila bi hodopiscu simpatična ova priča o medi i pčelama da medo nije nanio poveliku štetu i bome isprepadao ljude. Zapravo je medo prvi put nered napravio tri dana prije moga prolaska Lučicama, ovdje je stradao pčelinjak Bilsena Memije, ni dva kilometra od centra Fojnice, a malo dalje na Malkoču to se dogodilo noć prije sa košnicama Zijada Ahmetka. Tragovi kandži i šapa su vidljivi, ali, ako se smijem prepustiti procjeni, veličina šapa ne upućuje na nekog golemog medu, prije mi se čini da je to mladi medo, onaj koji se možda tek nedavno odvojio od matere, pa naivno i neoprezno prilazi ljudima i njihovim pčelama. Idi, medo, u Vranicu, imaš tamo čega želiš, i malina i kupina, borovnice i brusnice, slatkih trava i sočnih krošnji jabuka i krušaka divljakuša. Bome će te netko upucati budeš li se ovuda vrzmao!

Fino mi misliti o medi, normalno je to za nekoga tko je u životu u dolini Neretve još kao dječak vidio tek jednu lisicu, i to mrtvu, šetkom su je zvali, a to je lisica koja se "šeće” i kupi kokoši, pa su se svi lovci moga Čeljeva i susjednih Višića bacili na potragu za njom, izbušili ju sačmom, pa smo je povazdan morali gledati staru, mrtvu i ružnu, s čičcima u velikom repu, dok su lovci cijelu noć slavili svoj pothvat. ’Ajte vamo u Bosnu, frajeri, u Bosnu gdje je zvijer stvarno zvijer i gdje se lisice u njih ni ne ubrajaju!

U naseljima prema vrhu Zahora, a prekrasna su to stara sela prepuna voćnjaka i onih mitskih prozora sa lončaricama, često i uza sami put, vidljive su žežnice, žege ili ćumurhane, kakvo je njihovo izvorno ime. Pojavile su se žežnice potkraj ovoga rata, nevolja je natjerala ljude u taj teški, prljavi i po zdravlje opasni tumoroidni posao: žežnice kuljaju teški dim, sedam dana i sedam noći kontroliranim sagorijevanjem u njima se pravi ugljen za roštilj, briket kojega se trpa u vreće i odvozi negdje gdje će se prepakirati pa će se tako vratiti i u fojnički kraj, u šarenim finim ambalažama, možda čak i iz inozemstva, i ljudi ga kupuju i ni na kraj pameti im nije da zapravo svoje kupuju i da taj netko, tko zarađuje na tome nikada nije vidio fojničke šume. Žežnice se rade od priručnih i čvrstih materijala, kao što je cigla. I tu je dugo vladao nekontrolirani nered i sječa šume, sada je to dosta minimalizirano, ali je žežnica razbacanih svuda po ovom kraju.

Ovaj zahorski šumski put posvuda je oivičen divljim kupinama i malinama, osobito je na vrhu puno šumskoga voća i napose borovnica. Do vrha se prelazi preko više malih propusta za vodu, jer posvuda prska ta čista i zdrava izvorska voda, strmoglavljuje se nekuda i priključuje drugim tokovima, i svaka će se kap naći negdje u nekoj imenovanoj rijeci: Jezernici, Šćoni ili Dragači, Kozici ili Borovnici, Požarni, ovisi s kojega brda, planine ili kojih njihovih strana teče, jer ovaj prekrasni bajkoviti masiv od nekoliko desetaka četvornih kilometara natkriva mističnu vodenu priču, naime, s onih vraničkih strana, duboko u njihovim njedrima razdjelnica je voda jadranskoga i Crnomorskoga sliva. Negdje vode izbacuju nevidljiva zrnca zlata, negdje minerale, pa se i u zahorskim potocima natkrivenima krupnom paprati, mogu naći komadi kamena optočeni hodopiscu neznanim mineralima, ali ih ja opet ne uzimam, jer ovo je njihovo prirodno stanište i lijepo je vidjeti ta svjetlucanja iz vode. Šuma, voda i rude doveli su u ove krajeve prve oblike ljudske civilizacije, a pitomost cijeloga ovoga kraja tjerala ih je da se otimaju i tuku s drugim civilizacijama za nešto što je zapravo samo bosansko, ali Bosna kao da nikada od toga nikakve koristi imala nije i kao da je oduvijek mirno gledala kako se odvodi njezino blago, nesvjesna njegove vrijednosti, a narod ovdašnji vazda je bio sretan ako bi ga dopala uloga kopača, sjekača, i, tek je možda posljednja među upokojenim Jugoslavijama dopustila da i ovdje ljudi od svega imaju neku korist. No, i to je bilo prekasno. Mislim, kad se Bosnom putuje, osobito njezinim stranputicama i gudurama, otkriva vam se sasvim novi svijet dvojbi i nedoumica u smislu, je li sve moglo biti drukčije i bolje, jer svuda oko vas je bogatstvo, a opet, ljudi nisu sretni, eto, to je...

Kaštele

Dovukao sam se do vrha, a na vrhu dakako još jedan izvor, lovci i šumari su ga pretvorili u finu česmu, prekrasan se pogled svuda pruža, sela razbacana po padinama, hrast, bukva, klekovina, breze, ogromne livade, stada i tarabe, plastovi i ona izdvojena stabla, kao da su se namjerno pomaknula ispred drugih, uglavnom su to lipe, ponosne na svoju krošnju i prizivaju kosca i ratara da u njezinim sjenama odmore. Vidim kuće Vladića, Vukeljića, Dragačića, Živčića i drugih sela i zaselaka u kojima ama baš nitko nema prezime istovjetno imenu sela! Još jedna bosanska fenomenologija, to ću svakako malo istražiti, no prethodno vam moram dočarati meni jedno od najneobičnijih mjesta u Bosni, toponim Kaštele, koje samo dobro upućeni mogu pronaći, i svako naivno traženje završava velikim umorom, jer treba znati točno mjesto na kojem treba zagaziti u polje borovnica, pe se spustiti strmoglavnim puteljkom i držati se za bukve, jer pad bi bio možda i koban, toliko je to strmo, a ako ne siđete na pravom mjestu, valja se uspinjati i pokušati opet.

Bio sam tu više puta, vodio me zaljubljenik i zanesenjak ovoga kraja, Fehim Zečević, turistički radnik pred mirovinom, sjajan poznavatelj povijesti ovoga kraja, a njega kao dijete vodio babo, pa sam se nakon stotinjak metara okrenuo i ugledao mističnu građevinu, vjerojatno je iz četrnaestoga stoljeća, nasađenu na živu stijenu i sakrivena od svakog pogleda, a to joj je stoljećima i bila namjena- ostati neotkrivena. E, tu je fra Anđeo zanoćio, prije nego li će sljedećega jutra stati pred Fatiha... Ne da se ta tvrđavica, ili makar što je od nje ostalo lako ni fotografirati, jer joj morate stajati preblizu, a ona je visoko. Ako se želite udaljiti i uzeti u objektiv, neće vam dopustiti gusta bukovina. A strmo da strmije ne može biti...

(nastavlja se)