Niko kao ti momci nije obradovao ovaj narod, bar onu nadamo se većinu kojima je Bosna i Hercegovina u srcu. Shvatamo da momci iz Banje Luke u sjedećoj odbojci nastupaju za Srbiju, pa je onda valjda i normalno da se u jednom dijelu navija za njih. Doduše, to je na nekim drugim turnirima, jer nisu uspjeli da se plasiraju na ovo najveće paraolimpijsko takmičenje, ali vjerujemo da je bar dio sportista koji se bavio ovim sportom navijao u finalu za naše momke. Naša uvjerljivo najbolja selekcija osvajanjem zlatne medalje na Paraolimpijskim igrama, koje su održane od 29. augusta do 9. septembra u Londonu, potvrdila je već odavno znanu činjenicu da se voljom i upornošću može postići mnogo toga, a reprezentativci u sjedećoj odbojci ruše sve granice očekivanog.              

Plan priprema

Kao i pred svako veliko takmičenje, selektor Mirza Hrustemović napravio je plan priprema i sa prvim treninzima krenulo se 13. jula u hotelu Reumal u Fojnici. Pripreme su održane u tri faze od po sedam dana. Da li zbog zbog hroničnog nedostatka para ili zbog činjenice da bi stalno odsustvo od porodice garnirano sa naporima koje donose ovakvi stalni treninzi, pokazalo se da je boravak do 13. do 20. jula, od 27. jula do 3. augusta te od 10. do 17. augusta u Fojnici, stalnoj pripremnoj bazi naše ekipe, bio dobro tempiran za napore koji su ih u desetak dana olimpijskih takmičenja očekivali.

Paralelno sa pripremama trajali su i napori čelnika Paraolimpijskog komiteta BiH da se obezbijede sredstva za normalne treninge, avionske karte i slične "sitnice”. Kako kod nas još uvijek važi sistem lakih obećanja, ali i daleko težih izvršenja, kako se to uobičajeno kaže, finansijska konstrukcija je zatvorena u minut do 12, zahvaljujući kreditu od 25 hiljada maraka. Tako kod nas sve funkcioniše kada nema sistemskih rješenja, kada u Zakonu o sportu BiH ima svega i svačega, ali nema konkretnih obaveza države prema najboljim selekcijama, kao da oni tamo negdje u svijetu predstavljaju sami sebe i ne zovu se reprezentacija BiH. Ipak, treba napomenuti i to da je svoja obećana sredstva uplatilo Federalno ministarstvo kulture i sporta, veliku pomoć reprezentativci su imali i od stalnog sponzora BH Telecoma, sjetili su ih se Vlada KS-a i Ministarstvo za boračka pitanja KS-a, Vlada ZDK i – to je to. Doduše, postoji obećanje federalnog premijera Nermina Nikšića da će se svi dugovi izmiriti, ali kako se u posljednje vrijeme naši političari više bave sami sobom, kojekakvim rekonstrukcijama, podmetanjima i pravljenjem novih koalicija i prebrojavanjem poslanika zbog parlamentarnih većina, nego osnovnim potrebama stanovništva, čiji su najistaknutiji pojedinci upravo reprezentativci u sjedećoj odbojci, još nisu došli na red.                   

Da je bilo više para mogli su i olimpijci koji dan ranije put Londona, da se priviknu na uslove koji tamo vladaju, ali i potvrde da ozbiljne selekcije, pretendanti na najviše odličja, trebaju da imaju i povlašten tretman. Žaljenje što nisu mogli da odu ranije, na promociji našeg tima, pet dana prije početka Igara, izrazio je i selektor bh. tima u sjedećoj odbojci Mirza Hrustemović, koji je istaknuo da mu je žao što naša delegacija nije otišla ranije u London, gdje bi imala nekoliko dana za dodatne pripreme.

"Da smo otišli ranije imali bi nekoliko dana po dva treninga dnevno. Šteta, jer mi ne idemo u London da se rekreiramo, već da predstavimo BiH u najboljem svijetlu”, rekao je tom prilikom Hrustemović.

Pobjednički duh

Niko od njih nije ni pomislio da je put na Ostrvo tek rekreacija, jer za njih kao za prethodne naše olimpijce nije važila deviza: važno je učestvovati. Za njih je vrijedila ona daleko borbenija Cezarova fraza: veni, vidi vici (dođoh, vidjeh, pobijedih). Uostalom, naučili su da se bore i pobjeđuju u životu. Nesalomljiva volja i želja za uspjehom, uz nevjerovatan timski duh, je osnova svakog njihovog uspjeha. Kao i svi ostali reprezentativci, kapiten Sabahudin Delalić je isticao da reprezentaciju očekuje težak zadatak, ali da će on i njegovi suigrači i ovog puta pružiti svoj maksimum u ostvarivanju cilja, a koji je ovog puta bio – nastup u finalu. Veliki sportista znao je da su najveći konkurenti reprezentativci Irana, protiv kojih su igrali tri zadnja paraolimpijska finala, ali ne smiju se zanemariti ni selekcije Rusije, Brazila i Njemačke. Dobra stvar je bila što je žrijebom određeno da se u našoj grupi u prvoj fazi nalazi baš Iran, tako da se može opipati puls ekipe koja će nastupiti u Londonu, a onda se sa braniocima najsjajnijeg trofeja možemo susresti tek u finalu.  

Prema očekivanjima, sve utakmice u grupi do susreta sa Iranom izabranici Mirze Hrustemovića su riješili sa maksimalnih 3:0. Poraz u zadnjem susretu grupne faze protiv Irana bio je, slobodno možemo sada reći, mazanje očiju protivnicima, očekivan. Očekivane su bile i pobjede u četvrtfinalu i polufinalu. Time su reprezentativci u sjedećoj odbojci ispunili ono što su rekli, ali to nije bio i kraj njihovim ambicijama. Veliko finale odigrano je posljednjeg dana takmičenja na Paraolimpijskim igrama i donio je veliko slavlje. Možda je nekima djelovalo i lakše od očekivanog, ali odlika je velikih ekipa da pruže najviše baš kada treba. A selekcija u sjedećoj odbojci je sigurno u grupi najvećih.          

Protivnik je bio izuzetno jak, možda još dodatno ohrabren pobjedom u grupi. No, selektoru Hrustemoviću je taj rezultatski nevažan susret poslužio da dođe do novih taktičkih zamisli. Prvi set naši odbojkaši su otvorili veoma dobro, ali u finišu Iranci serijom od 6:0 stvaraju veliku prednost i osvajaju ga rezultatom 25:19. Drugi set Iran je otvorio nešto bolje, ali sada naši fantastičnom igrom okreću rezultat u svoju korist. Napad i odbrana su funkcionisali sjajno, borilo se za svaku loptu te je set dobiven sa 25:21, čime je rezultat izjednačen.

Preokret je napravljen i u trećem setu, kada su naši zlatni momci odigrali sjajno u finišu i osvojili su ga 25:22. Završni set je prikazao svu čvrstinu i volju naših odbojkaša. Iranci su djelovali kao razbijeni, a podatak da su u tom setu osvojili samo 15 poena dovoljno govori o igri dvanaest veličanstvenih odbojkaša. Simpatična je bila rečenica selektora Hrustemovića koji se dobro čuo prilikom prvog tehničkog time outa i vodstva naših momaka od četiri poena razlike: "Ako im sada napravimo dva, tri poena zaredom, raspašće se.” Tako je i bilo. Reprezentativci BiH se se po drugi put popeli na najviši stepenik pobjedničkog postolja. Zlatna medalja je ponovo zasijala na grudima naših velikana. Zaslužili su svaki gram.

Zaslužili nagrade

Čestitke su stizale sa svih strana. Veličanstven je bio i doček zlatnih momaka na Aerodromu Sarajevo. Hiljade Bosanaca i Hercegovaca došlo je da ih pozdravi i da im po mogućnosti stisnu ruku i zahvale što su im podarili još jedan veliki uspjeh. Dan po dolasku primio ih je i Bakir Izetbegović, predsjedavajući Pradsjedništva BiH. Narednih dana primaće ih i mnogi drugi zvaničnici i tapšati po ramenu. Ali, njima je dosta tapšanja. Red je da ova država jednom učini i konkretan potez za njih, da im obezbijedi naknade, doživotne naravno, koje sleduju svim zaslužnim sportistima, nosiocima odličja sa najvećih takmičenja. Samo da napomenemo, reprezentativci Irana u sjedećoj odbojci to u svojoj zemlji imaju već odavno.

Put do trona

Na putu do zlatne medalje reprezentacija Bosne i Hercegovine imala je sedam nastupa, ostvarila je šest pobjeda i jedan poraz. U grupnoj fazi takmičenja sa po 3:0 BiH je savladala Kinu, Brazil i Ruandu, da bi ona pretrpjeli jedini poraz od Irana 1:3. U čertvrtfinalu maksimalnim rezultatom 3:0 BiH je eliminisala Egipat i Njemačka, da bi u velikom finalu za sat i 49 minuta, ili preciznije za sat i 40 minuta efektivne borbe nadmašila Iran sa 3:1 (19:25, 25:21, 25:22, 25:15).                    

Zlatni momci

Dvanaest zlatnih momaka koji su bili najbolji kada je najviše trebalo: Ismet Godinjak, Adnan Manko, Adnan Kesmer, Asim Medić, Mirzet Duran, Nizam Čančar, Dževad Hamzić, Benis Kadrić, Safet Alibašić, Sabahudin Delalić, Ermin Jusufović. Selektor: Mirza Hrustemović.