Endemski Sarajlija

- Ne znam za kojeg me Kusturicu pitate. Ja sam poznavao jednog Emira Kusturicu koji mi je predavao glumu, koji je bio odličan igrač malog fudbala, vozio renault 4 i režirao dva sjajna bh. filma "Sjećaš li se Doli Bel" i "Otac na službenom putu". Taj endemski Sarajlija koji je volio ljetovati na Mljetu, koji je uvijek štitio slabije i koji je jako volio ljude, nestao je negdje oko '89. godine iz Sarajeva. Ni dan-danas se ne zna gdje je taj Emir Kusturica završio. Tada je iz Sarajeva odnio sa sobom crno-bijele fotografije Gorice i kafane Šetalište, odnio je i fotografije sa svojim Zokom Bilanom, Belim, Avdom, Čukom, Šerbom, Njegom, Srđanom, Sluntom, Jozom, Abdulahom Sidranom, kaže glumac Emir Hadžihafizbegović.

On dodaje da je taj Kusturica sa sobom odnio i fotografije sa Akademije scenskih umjetnosti na kojima je zagrljen sa Borom Stjepanovićem, svojom klasom, sa Razijom Lagumdžijom, sa Miroslavom Avramom, Miralemom Zubčevićem i Mladenom Materićem, te da je odnio i fotografiju sa svojom studenticom Dejanom Divljan kojoj je '93. četnička granata otkinula nogu.

- Gdje je taj Kusturica mi ne znamo i svi bismo voljeli da se vrati u Sarajevo i u BiH. Trebam mu ja svakako vratiti i knjigu koju posudih pred sami njegov odlazak, Marquezovih "100 godina samoće". A ako me pitate za ovog nesretnika i luzera sa Mokre gore koji je uzeo identitet Emira Kusturice iz '80-ih, njega ne bih komentirao. Ta vucibatina i mrcina dobiće kad-tad degenek od Kusturice koji je nestao iz Sarajeva krajem '80-ih. Da zna Kusta šta mu radi Nemanja, davno bi mu došao glave. Priča se da našem Kusti tajne srbijanske službe ne daju da se obračuna sa Nemanjom i da ga je mokrogorska vucibatina u lažnom liku Emira Kusturice već odavno, tačnije od nestanka onog Kuste iz renaulta 4, u dogovoru sa tajnim srbijanskim službama natjerala da okleveće Sarajevo i Izetbegovića, a veliča Miloševića i velikosrpski projekat. Molim Boga da se Kusta iz Šetališta kat-tad obračuna sa ovim papkom sa Mokre gore, da prebije i njega i sve mu jarane četnike, naročito bih volio da naš Kusta razvali žvale dvojici, Neletu Karajliću i Miloradu Vučeliću, rekao je Hadžihafizbegović.

Razlog za posljednju želju je, kako pojašnjava Hadžihafizbegović, taj što su pomenuta dvojica mjesecima i godinama učila spodobu sa Mokre gore kako se mrzi Sarajevo.

Razvali ih, profesore

- Nađi ih, profesore, razvali ih i dođi sa svojima, sa svojom Majom, Striborom i Dunjom u svoj Šeher. Svi će biti sretni. I ti i Šetalište i Šeher i Bosna i Hercegovina, a ovog papka sa Mokre gore ko jebe. To je lažnjak i nek' pati, nek' se bavi fejsbukom, poručuje Hadžihafizbegović Kusturici.

Glavni i odgovorni urednik Slobodne Bosne Senad Avdić kaže da nema šta razgovarati o čovjeku koji laže.

- Preda mnom je intervju koji je 9. decembra 2009. godine Emir Kusturica dao novini koja se zove Press. U podnaslovu stoji da je Sarajevo guzno crijevo, a da se naša država prostire od Sarajeva do Kaknja i Zenice. Onaj ko to kaže i onaj ko napiše "ko ne voli Dabić Rašu, neka puši kitu našu", nema šta pričati o tome čiji je koji rječnik. Mi jako dobro znamo šta je njegov rječnik, ovako nešto može izgovoriti samo neko ko je pokvaren i maštovit, a Emir Kusturica je i jedno i drugo. Meni je drago što je imao potrebu da se obrati svojim sugrađanima, ali mi nismo krivi što je on davao takve izjave: neka se obrati Pressu i tamo ih demantira. Umjesto što napada anonimne fejsbukovce, neka tuži Press, poručuje Avdić.

Bh. režiser Dino Mustafić kaže da i nije bitno šta je Kusturica Sarajevu, niti Sarajevo Kusturici.

- Smatram da svi mi prema gradu u kojem smo rođeni, odgojeni, vaspitani imamo pravo na svoj sud i svoje mišljenje. Nažalost, komentari koji su često bili upućeno od Emira Kusturice su bili ispod svake civilizacijske razine, puni falsifikata, neistine i krajnje zlonamjernosti. Kad je ovaj grad bio bombardiran i granatiran, Kusturica se pravio, poput mnogih onih koji su služili Miloševićevom režimu, da nije znao o čemu se radi, da su pucale sve strane, što nije istina, kazao je Mustafić.

Sarajevo je žulj

Almir Kugla Kurt, grafički dizajner i glumac, kaže da je Emir Kusturica Sarajevu bio sve i svašta.

- Onda se desilo čudo koje ne treba komentarisati. A Sarajevo je Kusti vjerovatno neki žulj i Sarajevo ga boli jer se Sarajevom bavi na ovaj ili onaj način. Pred njim je čitav svijet, a on se bavi Sarajevom. Moj je stav, generalno, da je čovjek jednostavno potpomognut od svih domaćih medija stalno u žiži interesovanja. Mislim da ne treba ignorisati neku njegovu umjetničku stranu, ako napravi dobar film, jer svaki film je dobra stvar, ali sve ove njegove priče da li je on nešto objavio na Facebooku ili je neko u njegovo ime, da li je rekao ovo za Jasmilu (Žbanić, op. a)... Njegovi privatni politički stavovi me ne zanimaju. Svakih sedam, osam dana ima nešto novo. Jesi li čuo šta je Kusta rek'o? Po čemu je važnije šta je rekao Kusta, nego neki penzioner?, kaže Kurt.

Bosanskohercegovački pisac i novinar Muharem Bazdulj kaže da mu je neki dan pod ruku došao intervju koji je Emir Kusturica krajem 1985. dao novinaru Oslobođenja Šefki Hodžiću, u vrijeme kad se pričalo o mogućnosti da "Otac na službenom putu", nakon Zlatne palme za najbolji film, bude nominovan za nagradu Oscar.

Slikar svjetskog Sarajeva

- Na direktno Hodžićevo pitanje da li će poslije "Doli Bel" i "Oca" snimati i treći film "pa da se zaokruži trilogija mita o Sarajevu", Kusturica odgovara doslovce ovako: "Ne, mislim da je bilo dosta." Razgovor je, podsjećam, objavljen u reviji Naš svijet, u posljednjem broju za 1985. godinu. Važan je ovaj tajming zbog u Sarajevu rasprostranjene zablude da je Kusturičin umjetnički rastanak sa sarajevskim temama posljedica rata. Ne, Kusturicu kao umjetnika još od "Doma za vešanje" zanimaju neke druge teme, a on je, globalno govoreći, u Argentini ili Kaliforniji danas poznatiji po "Crnoj mački, belom mačoru" ili "Undergroundu", nego po ranim "sarajevskim" filmovima. To, međutim, ne znači da upravo prva dva Kusturičina filma nisu temelj dominantnog svjetskog doživljaja Sarajeva. Svjetski intelektualci koji su se u toku rata solidarisali sa Sarajevom, u smislu da su u ovom gradu prepoznavali ne samo grad pod opsadom nego i svojevrstan grad-uzor, činili su to i zbog slike koju su stvorili Kusturičini filmovi. Sarajevo je grad koji je svoj najživlji i najuvjerljiviji umjetnički odraz dobilo u filmovima Emira Kusturice, a Emir Kusturica je, u svjetskim okvirima, najznačajniji umjetnik ikad rođen u Sarajevu. To je, eto, između ostalog, Sarajevo Kusturici i Kusturica Sarajevu, smatra Bazdulj.

Direktor Slobodne Bosne i Kusturicin gimnazijski kolega Erbein Rešidbegović kaže da je Kusturica očigledno zaboravio šta je njemu, Kusturici, Sarajevo.

- Zajedno smo išli u srednju školu, u Drugu gimnaziju i bili smo dobri drugovi. Jednom smo gledali film "Valter brani Sarajevo" i nakon što ga je odgledao, Kusturica je zavolio film i rekao kako želi da se bavi režijom. Poslije rata nisam imao nikakav kontakt s njim, niti se on javljao meni, niti ja njemu. Nikakvo pozitivno mišljenje o njemu nemam, osim ono što je bilo prije rata. Poštujem ga kao profesionalca, mislim da je veliki režiser, veliko ime u svijetu filma, a o njemu kao čovjeku ne mislim baš ništa. Njemu Sarajevo očito ne predstavlja ništa, on kao da se boji da dođe ovdje, a ne vidim razlog za to. Da li bi ga Sarajevo prihvatilo ili ne, ne znam, najbolje bi bilo da dođe pa da vidimo, kazao je Rešidbegović.