loader_50x90
loader_50x90
logo
Rubrika: Intervjui
Aleksej Varlamov: Revolucija je bila iščekivanje čuda
još 25 min. čitanja
utorak
21. Novembar 2017.

Aleksej Varlamov: Revolucija je bila iščekivanje čuda

0:30
Ruski prozni pisac i predavač ruske književnosti Aleksej Varlamov za Oslobođenje je podijelio utiske iz Sarajeva, ustvrdivši kako je Balkan prava kuhinja historije
Aleksej Varlamov: Revolucija je bila iščekivanje čuda
Varlamov: Revolucija je ostavila više pitanja nego odgovora

Aleksej Varlamov plodan je pisac sa raznovrsnim književnim i vanknjiževnim interesima. Osim što je nagrađivani prozaik, on je i doktor filoloških nauka, rektor Instituta za književnost “Maksim Gorki”, te predavač na Moskovskom državnom univerzitetu. Prevođenje njegovog romana “Mentalni vuk” (Мысленный волк, 2014.) na srpski jezik privodi se kraju, te ćemo uskoro imati priliku upoznati se sa dijelom njegovog bogatog opusa koji ne čini samo prozna fikcija nego i dokumentarni rad na biografijama ruskih pisaca kao što su Aleksej Tolstoj, Aleksandar Grin, Mihail Prišvin, ali i znamenitih historijskih ličnosti poput Grigorija Rasputina. Ove knjige objavljene su u seriji Život izuzetnih ličnosti u izdanju Mlade garde. Drugi radovi Varlamova koji su privukli veliku pažnju su romani “Luzer” i “Jedanaesti septembar”, te pripovijest “Rođenje”, nagrađena “Antibukerom”.

image
Senad Gubelić Balkan je vrlo važan centar ruske emigracije

Mističko poklapanje

Varlamov je proteklog mjeseca bio gost Filozofskog fakulteta u Sarajevu u sklopu posjete Doma ruskog zarubežja. Misija ove institucije da širi svijest i znanje o kulturi i historiji ruske emigracije poklapa se i sa piščevim uvjerenjem da postoje dvije Rusije - “unutrašnja” i “vanjska”, koje svakako moraju stupiti u dijalog. Posjeta se desila upravo u periodu kada se obilježavala stogodišnjica Oktobarske revolucije, te je Varlamov odlučio da sa studentima progovori o ovoj temi. Govorio je o sudbini ruskih pisaca u vrtlogu revolucionarnih zbivanja, započevši sa čuvenim člankom Aleksandra Bloka “Inteligencija i revolucija” u kojem stoji: “Teško onome ko u revoluciji misli pronaći ispunjenje samo svih snova, koliko god visoki i blagorodni bili...”. Uporedio je živote Ivana Bunjina, emigranta, ogorčenog protivnika boljševičke vlasti i nobelovca, i Alekseja Tolstoja, klasika sovjetske književnosti, Staljinovog saradnika i zvaničnog pisca, ustvrdivši kako su “obojica ponos ruske kulture, povezivali su ih lično prijateljstvo i poštovanje, ali razlika u društvenim pozicijama danas dopušta da na pravi način ocijenimo dubinu raskola koji se dogodio u Rusiji prije stotinu godina i koji nije do kraja prevladan...”.

Iskoristili smo Varlamovljev boravak u Sarajevu u sklopu posjete Doma ruskog zarubežja da porazgovaramo o njegovom opusu i radu, ali i o razumijevanju oktobarskog naslijeđa danas.

Šta nam možete reći o svom posljednjem romanu čija se radnja odvija u tzv. srebrenom vijeku i u vrijeme Oktobarske revolucije? Šta podrazumijeva enigmatična sintagma u njegovom naslovu?

- Naziv romana “Mentalni vuk” potiče iz molitve Jovana Zlatoustog, gdje on moli “da, udaljivši se od riječi Tvoje, od zvijeri mentalnog vuka ne budem ulovljen”, što na savremenom jeziku zvuči vrlo neobično, a u prevodu sa crkvenoslavenskog bi moglo značiti: “ako se imalo udaljim od Gospoda, neka me ulovi mentalni vuk”. To je, dakle, neka nečista, inteligentna, lukava snaga što prijeti čovjeku ili cijelom narodu koji je zaboravio Boga. Mislim da se upravo to dogodilo u Rusiji prije stotinu godina, a taj me period privlači jer je on izuzetno živopisan, ključan za historiju Rusije i određuje njenu sudbinu u XX vijeku. A ako govorimo o Sarajevu, to mističko poklapanje dvaju događaja – ubistva nadvojvode Ferdinanda i atentata na Grigorija Rasputina postali su važni zapleti u mom romanu.

Biografije pisaca važan su dio Vašeg opusa. Šta Vas je privuklo u dokumentarnoj prozi? U jednom od intervjua ste kazali da je život svakog pisca - mit, pa da li je biograf dužan te mitove raskrinkavati ili ne?

- Junaci mojih biografskih knjiga su ruski pisci prve polovine XX vijeka koji su se rodili u jednoj zemlji, a potom prošavši kroz revoluciju, bili su primorani živjeti u potpuno drukčijim okolnostima. Taj mi je siže interesantan i u psihološkom smislu, zato što sam se i sam rodio u Sovjetskom savezu, a živim u Rusiji i znam kako je dramatičan bio taj preobražaj. Dokumentarna proza je vanredno zanimljiva jer u savremenom virtualnom svijetu lažnih vijesti ona ljudima nudi istinu. U njoj su najvažnije činjenice, a ne njihova interpretacija. I, naravno, sudbina svakog pisca jeste mit, ali zadatak se sastoji i u tome da se on zasnuje na činjenicama, da se povuče granica između fikcije i stvarnosti.

Domaće čitateljstvo rusku književnost, a naročito “klasike”, smatra vrhuncem svjetske književnosti, no savremenu rusku književnu produkciju, izuzev možda Peljevina i Sorokina, ne poznajemo baš dobro. Kako biste opisali savremenu rusku književnost?

- O, danas se u Rusiji piše izvanredna književnost koja se nipošto ne može svesti na jednog Peljevina i Sorokina. Pročitajte roman Jevgenija Vodolazkina “Lavr”, preveden na srpski, te mnoge druge jezike, roman Guzelj Jahine “Zulejha otvara oči”, “Zimski put” Leonida Juzefoviča, “Zonu otopljenja” Romana Senčina, prozu Olega Pavlova, Mihaila Tarkovskog, Maje Kučerske, Mihaila Popova, Andreja Volosa.

image
"Mentalni vuk", Aleksej Varlamov

Evropska Indija

Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu govorili ste o Oktobarskoj revoluciji, a predavanje ste naslovili “Revolucija kao osveta za maštu”. Na koji se to način revolucija osvetila mašti i koji je značaj, po Vašem mišljenju, stogodišnjice Oktobarske revolucije u ruskoj, ali i svjetskoj kolektivnoj memoriji?

- Moja osnovna ideja sastoji se u sljedećem: revolucija je određenim entuzijazmom, netrezvenošću, maštovitošću odredila rusku misao na prelazu 19. i 20. vijeka, kao i ogromnom žeđu za promjenom, preobražajem, najfantastičnijim zamislima i projektima, iščekivanjem čuda. Nesklad između tih snova i stvarnosti prouzrokovao je jedan od najsilnijih potresa ruskog čovjeka.

Čini mi se da je svijet odnio pobjedu nad našom revolucijom, jer su evropske zemlje, uplašene mogućnošću prevrata, počele unaprijed ublažavati protivrječja svog ustrojstva, ići na razumne kompromise, izvlačiti lekcije iz našeg iskustva, dok su Rusi živjeli žestoko, bezobzirno, a sve do danas se sporimo je li revolucija bilo dobro ili zlo, i nikako da se saglasimo, primirimo. Za nas je pitanja ostalo mnogo više nego odgovora.

Kada sam prije nekoliko dana dolazio u Institut na posao, primijetio sam da neke moje kolege čestitaju stogodišnjicu kao praznik, dok drugi to nisu činili. I onda sam se zapitao, šta je to za nas, da li je to praznik? Pitanje je vrlo ozbiljno, jer je riječ o našem odnosu prema sovjetskoj prošlosti i sovjetskim vrijednostima. Riječ je u ujedinjenju i pomirenju te tzv. dvije Rusije. To je dio i tzv. naloga sa vrha ruske države da treba razgovarati o tome, dostići saglasnost, ostvariti dijalog, a stota godišnjica je itekako dobar povod za to.

Već ste nekoliko puta boravili u zemljama bivše Jugoslavije kao izaslanik Doma ruskog zarubežja. Kako shvatate tu Vašu “misiju” i zašto smatrate da je važno upravo na ovim prostorima govoriti o kulturi i naslijeđu ruske emigracije?

- Zaista jako cijenim sve što Dom ruskog zarubežja čini u Rusiji, ali i izvan njenih granica, pošto ova zemlja, podijeljena na dvoje, neizostavno mora da se sjedini, da sabere svoju kulturu, historiju i tek je onda pokuša razumjeti u svoj njenoj složenosti. Balkan je za nas vrlo važan jer je bio jedan od centara ruske emigracije, ovdje su naše sunarodnike primali toplo i gostoljubivo kao nigdje drugo, i mi to pamtimo. Izuzetno je važno da to pamte i stanovnici balkanskih zemalja. Naša prošlost nas ne razjedinjuje, nego objedinjuje, i to je zalog i dobrih odnosa u budućnosti. Donosimo savremene ruske knjige, pričamo o ruskoj kulturi, ruskoj historiji, i trudimo se činiti to maksimalno časno i pošteno.

Kakav su utisak na Vas ostavili gradovi bivše Jugoslavije?

- Uspio sam prethodnih godina provesti neko vrijeme u raznim balkanskim gradovima – u Beogradu, Novom Sadu, Podgorici, Banjoj Luci, Zadru, Zagrebu, Ljubljani, Mostaru, Sarajevu. Na kraju shvatiš da je Balkan jedno od najfantastičnijih, najnevjerovatnijih mjesta na svijetu. Balkan je prava kuhinja historije. Možda je baš Sarajevo najreprezentativnije u tom smislu. Takav spoj religija, kultura, arhitektura nigdje nisam vidio. Možda samo u Indiji. I Bosna mi se čini kao neka evropska Indija. I, naravno, to mjesto gdje je ubijen Ferdinand... Našao sam se na Latinskoj ćupriji uvečer, unaokolo nije bilo nikog i činilo se da se krug vremena zatvorio. Baš odatle je sve krenulo i odjeknulo širom svijeta. Jezivo, oštro osjećanje. A također me je jako obradovalo gostoprimstvo na koje smo naišli.