loader_50x90
loader_50x90
logo
Rubrika: Kolumne
Berline moj
još 25 min. čitanja
utorak
10. Oktobar 2017.

Berline moj

0:30
BERLINSKI DANI: I ruku na srce, sreo sam na ulici, već ovih prvih dana mog berlinskog tavorenja, svakakvog svata, i muškog, i ženskog
Berline moj
Đorđe Krajišnik

Nužda me životna i profesionalna potjerala na mjesec dugih dana u Berlin. I čovjek, živ, šta će, mora da se snalazi i da muči muku. A nije mi, evo javno da kažem, bilo milo napustiti voljeni grad. Nekima bi put u Berlin bila nagrada i bio san, ali meni čim sam se na daleke pute otisnuo u glavi ono što ona jedna grupa je pjevala kad se ne može bez Sarajeva, bez te vode i tog zraka. Šta ćeš. I ništa ne pomaže to što je Berlin, kako se ono kaže, danas žarište i stjecište talentovane i mudre mlađarije iz cijelog svijeta. Da ne govorim kakvih se sve čudesa ima vidjeti, čuti i doživjeti. Svakakve umjetnosti, jezika, hrane, ma nema čega nema. Ulicama i staro i mlado, u po dana i u još pola noći, ide opušteno, zaneseno, dime se različite lule i biljke, pije se pivo onako i ovako, i snogu i sjedeći, i imaš dojam da ljudi stvarno žive u Berlinu. Dakako, bori se narod i ovdje, kako umije, na svoj način. Golemi su problemi. Te kako razdvojiti smeće, u koju kantu baciti papir, a u koju opet staklo. Biciklisti uspostavili apsolutnu diktaturu nezagađivanja okoline, i ni pisnut im ne smiješ za to. Dovija se i premeće čovjek, kako se vidi. Svašta su mi ljudi pričali o tim patnjama savremenog Berlina. Ali ipak, kažu, Berlin je slobodan grad. Spreman da u svoju utrobu primi najrazličitije oblike života.

I ruku na srce, sreo sam na ulici, već ovih prvih dana mog berlinskog tavorenja, svakakvog svata, i muškog, i ženskog. Začudo, niko nikoga ne zagleda, niko nikom u čorbu ne meće ni papar ni so. Prosto, svak svojim putem. Sretnu se ljudi, podruže, i mogu biti rogati, i nosati, i svim bojama namazani, ništa ne smeta. Bude onda čovjeku nekako neugodno, tolika sloboda. Nama koji smo svikli na naše ovo pomalo da si slobodan, pomalo da misliš na komšiluk i ono šta će svijet reći, ne može biti komotno tako. A vala i džaba sve to, i te slobode, kad Berlin nema onaj prepoznatljivi sarajevski multikulturalni duh. Da ne govorim o džamijama, crkvama i katedralama, to nigdje nema na dunjaluku kao u evropskom Jeruzalemu. Istina, Berlin isto ima svašta nešto, svakakvih narodnosti i naroda. Samo, nekako im nedostaje tenzije. Znaš ono naše kad je različitost dobra jer se može uvijek po drugom pucati, a sebe nikad ne preispitivati. Komocija je to živa. Ne znaju ovdje u Berlinu ništa. Zamisli ljudi izmislili milionski grad gdje svako svoj pos’o gleda, a opet sve funkcioniše kako valja. Umjesto da se k’o ljudi trvu oko imena ulica, čiji je zet zaposlio u gradskom vodokanalizacijskom preduzeću čijeg šuru, te ko je koga pobijedio ‘45. Uostalom, šta zna Berlin o podjelama i zidovima kad su naše u glavama čvršće i od Kineskog, a kamol’ Berlinskog zida. I gdje je normalno da se ide sa istočnog u zapadni dio grada, kad se može živjeti sasvim rahat, u našim gabaritima, od Čaršije do Marijin-Dvora.

Ima Berlin, priznajem, i drugih problema. Gdje Sarajevo, a moram komparativno gledati na stvari, odnosi ozbiljnu prevagu. Nekako, znamo bolje uredit grad, po svojoj mjeri, i šta ćeš ti sad. Berlin ima toliko široke ulice da čovjeku, naviknutom na uske i neprostrane sarajevske sokake, bude zlo. Sve se nešto proteže vidik, sunce kad ogrije, nema te strehe koja će te zakloniti. Srce mi odmah zebe za onom stiješnjenošću, gdje god pogledaš, dočeka te nekakva zidina i vidik se suzi. O gradskom prijevozu da ne govorim. Milionski Berlin je tako saobraćajno organizovan da uvijek i u svakom trenutku možete putovati sigurni da ćete na odredište stići na vrijeme. To me jako frustrira. Nikako da se naviknem da ne moram po pola sata prije istrčati na stanicu i da ne moram čekati i psovati sebi u bradu. Nego čim na stanicu stigneš, na ekranu blinka tačno vrijeme dolaska prijevoznog sredstva. Uđeš, sjedneš, i eto te začas. Nije mi samo jasno čemu takva brzina. Kao da mi u Sarajevu ne bismo mogli žuriti gradskim prijevozom. Mogli bismo, ali što bismo žurili. Šta će nam ti U-bahni, S-bahni. Ko je žurio, pa ja, nigdje nije stigao.

Opet, kad pogledam berlinske parkove, odmah mi je jasno kako ljudi ovdje, uz sve te njihove slobode i otvorenosti, ništa ne shvataju. Kakav bi to ozbiljan gradski menadžment dopustio da grad ima toliko zelenih površina, toliko obilje prostora gdje se skuplja kojekakva mladež šireći ko zna kakve i koliko pogubne ideje. Kako je Sarajevo mudro i praktično riješilo svoje zelene površine i trgove. Efikasno i lako. Gotovo da ih nema. Kao ni revolucionarne mladeži. Trebalo bi, da je pameti, poslati jednu delegaciju berlinskih opštinara da vide kako se to kod nas radi. Gdje god ima park, isplaniraj tržni centar, sve sabij u beton. Da vidiš kako grad procvjeta. Evo, Sarajevo je model za izvozit. Nigdje ovako nešto nema. Ali eto, treba vidjeti i Berlin.