loader_50x90
loader_50x90
logo
Rubrika: Kolumne
Čengić (Gorana) Vila
još 25 min. čitanja
utorak
10. Oktobar 2017.

Čengić (Gorana) Vila

0:30
U odbijanju skupštinske većine u Novom Sarajevu da se sportskoj dvorani u naselju Grbavica da ime Gorana Čengića ima neke dijabolične logike. Goran Čengić zaista nije njihov heroj
Čengić (Gorana) Vila
Muharem Bazdulj

Rat u Bosni i Hercegovini (1992-1995) bio je, nažalost, karakterističniji po zločinima nego po dobrim djelima. Tako to ide s ratovima. Malo se ljudi u tom ratu pokazalo istinskim herojima. Otud je priča o Srđanu Aleksiću toliko moćna i važna. Ali nije Srđan Aleksić bio jedini “dobar čovjek u vremenu zla”, da parafraziram Svetlanu Broz. Srđan je svoj život žrtvovao za život svog druga. Srđan je ubijen, ali je drug preživio. Unutar te tragedije postoji ipak tračak svjetla. Tragedija ispletena oko herojstva Gorana Čengića je mračnija. Pokušao je Goran Čengić da odbrani komšiju Husniju Ćerimagića, pa je zloglasni Veselin Vlahović Batko ubio obojicu. Barem jednom godišnje, Srđanov drug Alen pozove telefonom Srđanovog oca, pa ocu barem nakratko bude lakše. Goranovu majku čovjek kojeg je Goran štitio ne može pozvati.

Neću da kažem da bi bilo važnije institucionalno se sjećati Gorana Čengića nego Srđana Aleksića, ali je barem jednako važno. Po Srđanu Aleksiću zove se nekoliko ulica, ne samo u Bosni i Hercegovini, njegovim imenom se zove i jedna novinarska nagrada. Po Goranu Čengiću se ne zovu ulice, ali kad je pokrenuta inicijativa da se sportska dvorana na njegovoj Grbavici prozove njegovim imenom, sve je izgledalo savršeno zakonomjerno. Nema boljeg načina da se pamti ime vrhunskog sportiste nego da se njegovim imenom prozove neki sportski objekat. Ako se galerije zovu po slikarima, a kasarne po vojnicima, po kome da se zovu sportske dvorane, nego po sportistima. Ako se Koševo zove po Asimu Ferhatoviću, ako se sala u Skenderiji zove po Mirzi Delibašiću, kako nazvati dvoranu na Grbavici ako ne po Goranu Čengiću? Međutim, skupštinska većina u Opštini Novo Sarajevo je mislila drukčije pa je dvoranu nazvala Novo Sarajevo. Osim što je pogrešno ne dati dvorani ime Gorana Čengića, ovo rješenje je i neobično glupo. Dvorana u opštini Novo Sarajevo koja se zove Novo Sarajevo?! To je kao ona šaljiva ideja mog druga iz ratnih tinejdžerskih dana da naša tadašnja raja osnuje Odbojkaški klub “Odbojka” i Ženski odbojkaški klub “Odbojka za žene”.

Na prvi pogled djeluje potpuno nevjerovatno da su se Gorana Čengića odrekli iz političkih opcija i stranaka koje same sebe nazivaju “probosanskim”. Taj utisak se pojačava u sudaru sa evazivnim ponašanjem funkcionera odgovornih za takvu odluku. Niko da preuzme odgovornost, niko da kaže kako iz ovog ili onog razloga smatra takvo ime neadekvatnim za sportsku dvoranu; ne, samo demagoško zaklanjanje iza tobožnjeg “stava građana”. Ako se zaista želi čuti glas građana, onda je ideja o referendumu o imenu dvorane zapravo sasvim dobra. Kod nas je, nažalost – a vidimo da u posljednje vrijeme ni drugdje u svijetu nije mnogo drukčije – referendum izjednačen sa izjašnjavanjem o nezavisnosti. U Švicarskoj, međutim, valjda najreferendumovskijoj zemlji, ako se može tako reći, najveći broj referenduma tiče se komunalnih pitanja. Pa ako su već onomad, prije više od četvrt vijeka, obećavali Bosnu i Hercegovinu kao balkansku Švicarsku, iz SDA bi sada mogli, samo da hoće, odluku o imenu dvorane prepustiti građanima. Ipak, teško je očekivati da će vlasti pristati na ovakvu ideju. Po reakcijama javnosti, njima bi moralo biti jasno šta građani zaista misle. A prema njihovom snažnom otporu predloženom imenu dvorane, jasno je da za njih ono nije samo simbolična stvar. Ono, naravno, jeste i simbol, ali ona vrsta simbola koja mnogo govori o kulturnom modelu i sistemu vrijednosti. Što se njih tiče, u Sarajevu se ništa ne bi trebalo zvati imenom Gorana Čengića. I naravno, pošto vlast korumpira, a apsolutna vlast kakvoj oni teže, korumpira apsolutno, nisu svjesni da će se Goran Čengić pamtiti kad od svih njih ne ostane čak ni svijest da su zaboravljeni.

Brankov most u Beogradu, kao i Brankova ulica koja od mosta ide ka Terazijama, službeno nemaju nikakve veze sa Brankom Ćopićem, nego su dobili ime po Branku Radičeviću, a ipak logikom istorije i simbolike danas češće prizivaju sjećanje na Ćopića nego na Radičevića. Život i gradovi ponekad slijede neku osebujnu poetsku pravdu. Naselje u istoj toj novosarajevskoj opštini koje je tek nekoliko stotina metara udaljeno od dvorane koja će ipak, valja vjerovati, u bližoj ili malo manje bližoj budućnosti i službeno ponijeti ime Gorana Čengića, naziva se Čengić Vila. Dobilo je ime po Derviš-paši Čengiću, zvanom Dedaga, sinu Smail-age Čengića. Derviš-paša je umro 1874. godine. Ferid Fićo Čengić, Goranov otac, rođen je 1910. U tih trideset šest godina, jedan svijet se srušio, a začeo se jedan novi. Za rođenje tog novog boljeg svijeta borio se Ferid Fićo Čengić i vrijednostima tog svijeta učio je svoje sinove. Danas, međutim, gradom čiji je drugi gradonačelnik nakon pobjede nad fašizmom bio Ferid Fićo Čengić vladaju oni koji osjećaju nostalgiju za vremenima paša i aga, vremenima begovata i halifata. Za njih je Goran, kao dijete Ferida i Nataše, kako veli zloglasna “definicija” jednog od mladomuslimanskih ideologa za djecu iz tzv. miješanih brakova, bio “amorfna masa”. Njima smeta svaka uspomena na Gorana Čengića. A kako god da se bude zvala dvorana na Grbavici, znam da ima nas za koje će i Čengić Vila ubuduće u našim snovima, mislima i asocijacijama biti Čengić (Gorana) Vila.