loader_50x90
loader_50x90
logo
Rubrika: Kolumne
Čilićev put od Hrvata do Hercegovca i Bosanca
još 25 min. čitanja
ponedjeljak
17. Juli 2017.

Čilićev put od Hrvata do Hercegovca i Bosanca

0:30
Meni je, naprimjer, svaki sportista sa prostora bivše zajedničke države - naš. Ne zato što sam jugonostalgičar, jer nisam i jer sam premlad za to i premlad da se sjećam života u Jugoslaviji
Čilićev put od Hrvata do Hercegovca i Bosanca
Jesmin Tajić/

Obično u trenucima kada gubi, Čilić među navijačima iz Hrvatske ili medijima postaje Hercegovac, a nerijetko i Bosanac, samo ne Hrvat

Marin Čilić nije uspio osvojiti teniski Grand slam u Wimbledonu. Izgubio je od najboljeg tenisera svih vremena Rogera Federera. Momak rođen u Međugorju dosad je kao najveći uspjeh u Londonu imao četvrtfinale, a ove godine je stigao do same završnice. No, zaustavio ga je najbolji svih vremena i nije imao rješenja za legendarnog Švicarca.

Ali o sportskom segmentu još je rano govoriti, jer dok sam pisao ovaj tekst, Čilić je u tim trenucima primao pehar za osvojeno drugo mjesto, no zato za neke druge segmente, koji su vezani za sportiste iz BiH, uvijek ima materijala.

Uvijek nekako kada nastupa Marin Čilić vode se žestoke polemike - čiji je?! Obično u trenucima kada gubi, Čilić među navijačima iz Hrvatske ili medijima postaje Hercegovac, a nerijetko i Bosanac, samo ne Hrvat.

U tim trenucima počinje opširna rasprava navijača mahom iz Hercegovine i onih iz Hrvatske o tome kako jeste Hrvat ili kako nije. Desilo se baš neki dan, kada je izgubio prvi set od Gillesa Mullera u četvrtfinalu Wimbledona, da je bio Hercegovac, a da je u jeku rasprave čiji je i odakle je, Čilić preokrenuo rezultat i plasirao se u polufinale.

I eto ga, opet vrlo brzo postade veliki Hrvat. Percepcija razmišljanja internet-navijača i kolega željnih omalovažavanje nečijeg truda, samo zato što nije rođen u mjestu u kojem to njima odgovara, čudna je, a nerijetko i bezobrazna.

Meni je, naprimjer, svaki sportista sa prostora bivše zajedničke države - naš. Ne zato što sam jugonostalgičar, jer nisam i jer sam premlad za to i premlad da se sjećam života u Jugoslaviji, nego su mi uvijek draži sportisti sa našeg govornog područja, nego oni iz ostatka svijeta. I nije zato što ne razumijem strane jezike, već mi je uvijek draže slušati ono što poslije pobjede, remija ili poraza u sportu imaju reći naši treneri ili sportisti.

Draži mi je jedan time out selektora rukometaša Slovenije Veselina Vujovića, nego 10 bivšeg francuskog selektora Claudea Oneste. Vujović je samo jedan primjer, a ima ih mali milion, jer ako sagledamo realno, niko kao treneri sa naših prostora ne zna prenijeti svoju emociju na ekipu (reprezentaciju).

No, da se vratim na Čilića. Suvišno je raspravljati o tome čiji je, no meni bi, eto, bilo ljepše da pored njegovog imena stoji zastava BiH. Nažalost, ne stoji, a vraćati se na to zašto je to tako je suvišno. Desilo se davno kada je odlučio da nastupa pod zastavom Hrvatske i više neće, a niti može mijenjati tu odluku.

Naprosto, meni je Čilić naš i volio bih da je jučer pobijedio Federera, iako sam odrastao gledajući Rogera kako igra tenis. Volio bih da je pobijedio jer je rođen u Bosni i Hercegovini. Volio bih da je pobijedio jer nastupa pod zastavom naših komšija. Volio bih da je pobijedio jer su njegovi sportski uspjesi iznad svih ovdašnjih nacionalističkih komentara i uvreda. Volio bih da je pobijedio, jer bi se na proslavi u Međugorju ponovo pojavila zastava BiH. Možda stidljivo, kao prošli put kada je osvojio US Open, ali bi se pojavila.

Sport bi trebao i morao biti ruka za spas u ovim vremenima, kada nacionalizam doživljava ekspanziju u svim zemljama ex-Yu. Sport je ono što bi trebalo da nas zbliži, a ne da nas udaljava. Ustvari, sport nas i ne udaljava jedne od drugih, nego sramotna ponašanja na tribinama. I umjesto da na tribinama stadiona slušamo i gledamo podržavanje tima, češće u posljednje vrijeme vidimo i čujemo političke poruke, nego neko dobro navijanje o kojem bi pričala cijela regija.

Da su ovo normalna vremena, vjerovatno nam ne bi bilo čudno što kapiten kadeta BiH u fudbalu pomaže kapitenu Srbije da izađe s terena nakon povrede, niti bi nam bilo čudno slavlje kadeta Crne Gore u košarci kada je BiH postala prvak Evrope i bilo bi nam normalno da svi navijamo za Čilića protiv Sama Querreyja, ali očito da nam je bolje da je svako u svom toru i da se otimamo ko je čiji kad gubi, a čiji kad pobjeđuje.