loader_50x90
loader_50x90
logo
Rubrika: Kolumne
Čović i blajburška hipoteka
još 25 min. čitanja
utorak
15. Maj 2018.

Čović i blajburška hipoteka

0:30
Okupljanje na Bleiburgu uz ustašku ikonografiju osuđuju veliki svjetski mediji. Kao jedan od pokrovitelja ovog morbidnog “iventa” pojavljuje se i član Predsjedništva BiH Dragan Čović
Čović i blajburška hipoteka
Muharem Bazdulj/

Onomad je, prije valjda tačno trinaest godina, Borislav Paravac kao član Predsjedništva Bosne i Hercegovine išao u Moskvu na svečanu paradu povodom devetog maja, Dana pobjede nad fašizmom. Brojni novinski komentatori pisali su, manje ili više nadahnuto, o apsurdu da političar koji se ničim ne ističe u njegovanju tekovina antifašizma odlazi na takav skup. Trinaest (baksuznih?) godina kasnije, Dragan Čović kao član Predsjedništva Bosne i Hercegovine odlazi na Bleiburg, na manifestaciju čija je suština žaljenje zbog pobjede antifašističkih snaga.

Evo kako Čovićevu besjedu na Bleiburgu sažima državna novinska agencija Republike Hrvatske HINA: “Predsjednik Hrvatskog narodnog sabora BiH, član Predsjedništva BiH Dragan Čović u svom je govoru naglasio da komemoracijom na Bleiburgu ‘čuvamo sjećanje na sve križne puteve hrvatskoga naroda’. ‘Iskazujući zahvalnost za svaku žrtvu Križnog puta, misa sjećanja i trganja od zaborava Bleiburga neka nas ojača da pošaljemo snažnu civiliziranu poruku i onima koji bi ponovno pisali povijest našeg naroda u ime nas, kojima iznova smeta i ova komemoracija i naše hodočašće’, rekao je. Istaknuo je nužnost svehrvatskog jedinstva, pogotovo danas kada su i Hrvatska i BiH suočene s problemom demografije. ‘I sada nam je potrebno, više nego ikada, svehrvatsko jedinstvo. Opet se na kušnju stavlja naša demografska snaga i u Hrvatskoj i BiH. Potaknuti globalnim kretanjima ljudi i potragom za boljim životom, jer svatko iz svoje perspektive smatra da im današnje domovine nisu ponudile dovoljno, počeli smo ponovno napuštati svoja ognjišta i naseljavati druge zemlje’, upozorio je Čović. Upozorio je i da su Hrvati u BiH neravnopravni spram druga dva naroda te da postoje nastojanja da se Hrvate potpuno obespravi i izbriše. ‘Međutim, kao i mnogo puta do sada, kada smo bili stavljeni na najveća povijesna iskušenja, uspjeli smo se otrgnuti. Uvjeren sam da ćemo ponovno pronaći zajedništvo koje nam je sada potrebno više nego ikad prije, te iznaći način i formirati zajednički odgovor na ova moderna iskušenja našeg naroda’, kazao je. Naglašava i da Hrvati u BiH to ne mogu sami. ‘Treba nam snažna pomoć Vlade RH’, rekao je te zahvalio predsjedniku Vlade Republike Hrvatske Andreju Plenkoviću i ministrima u Vladi RH na zajedničkom traženju nužnih rješenja”.

Unutar Hrvatske kao države i naročito unutar vodeće tamošnje političke partije, odnosno Hrvatske demokratske zajednice, ambivalencija spram pitanja fašizma i antifašizma u Drugom svjetskom ratu skoro da je konstitutivni dio identiteta. Naime, Franjo Tuđman, prvi predsjednik nezavisne Hrvatske i unutar HDZ-a do neukusa mitologizovani lider i “otac nacije”, bio je partizan i general JNA koji je usprkos tome smatrao da NDH nije samo zločinačka tvorevina nego i izraz “povijesnih težnji hrvatskog naroda”. Na tom tragu, Tuđman se od kraja osamdesetih okružio brojnim proustaškim (bivšim) emigrantima. Sav taj identitetsko-vrijednosni urnebes koji sapinje savremenu Hrvatsku ima svoje ishodište u takvom Tuđmanovom “klackanju”. Kao i u nekim drugim stvarima, bosanskohercegovački HDZ je izuzetno dosljedan kad treba slijediti matični HDZ u svim mogućim glupostima. (S druge strane pak, kad je HDZ u Hrvatskoj u jednom periodu bio odustao od agresivnog nacionalizma – makar i čisto površinski – u Mostaru ga baš i nisu pratili.)

U kontekstu austrijskog tolerisanja “maskenbala” na Bleiburgu, Marinko Čulić ovih dana piše: “Austrija nije prošla ozbiljan proces denacifikacije, iako je u neku ruku nacizam, kao uostalom i sam Hitler, baš odande potekao, u svakom slučaju ta denacifikacija bila je puno površnija ili i namjerno aljkavija nego u Njemačkoj. Uostalom, u Njemačkoj je nezamislivo da bi jedan profašistički skup kao blajburški uopće bio dozvoljen, i sigurno je da u Berlinu ne bi dali ni pet centi za cmizdrava uvjeravanja hrvatskih vlasti i ovdašnje Katoličke crkve da je to samo odavanje počasti žrtvama komunističkog terora. Oni bi to jednostavno zabranili i šlus. (…) I tu počinje priča o groznoj, nepodnošljivoj hipoteci koja leži na današnjoj Hrvatskoj. Ako njoj i iz ovlašno denacificirane Austrije stižu poruke da ove godine na Bleiburgu ne smije biti ostrašćene nostalgije za NDH, onda je jedini logičan zaključak da je ona denacificirana još manje. A to praktički znači da je u njoj danas više ustaškog pronacizma nego u ijednoj članici Evropske unije, uključujući Italiju, pa i Njemačku, gdje toga također ima, ali samo na rubovima političke scene (ali zato ima koliko hoćeš desnog populizma).” Odlaskom na Bleiburg Dragan Čović dobrovoljno pomaže Republici Hrvatskoj da nosi pomenutu hipoteku. Sasvim u skladu s tim, niko od bosanskohercegovačkih političara iz – kako se to kaže – “reda hrvatskog naroda” nije se pojavio na Partizanskom groblju u Mostaru povodom Dana pobjede nad fašizmom, čak ni gradonačelnik Mostara Ljubo Bešlić, o Draganu Čoviću da i ne govorimo. A kad se za mjesec bude obilježavala sedamdeset i peta godišnjica Bitke na Sutjesci, jedne od najsvjetlijih stranica u historiji južnoslovenskih naroda, pa i Hrvata, pa i onih bosanskohercegovačkih, najvjerovatnije da Čovića tu neće biti. A i nije mu mjesto tu. Sam je tako odlučio i izabrao.