loader_50x90
loader_50x90
logo
Rubrika: Kolumne
Dole tiraži, dole i kvalitet
još 25 min. čitanja
utorak
13. Februar 2018.

Dole tiraži, dole i kvalitet

0:30
Dvije godine nakon što je “Spotlight” Toma McCarthyja osvojio Oscar za najbolji film, jedan od nominovanih za najbolji film na ovogodišnjoj dodjeli je Spielbergov “Post”
Dole tiraži, dole i kvalitet
Muharem Bazdulj

Iščitavam ovih dana neke stare tekstove Igora Mandića pa naiđem i na podatak da je 1968. godine zagrebački i jugoslovenski nedjeljnik Vjesnik u srijedu (glasoviti VUS) za koji je (i) Mandić pisao da je imao prodani tiraž od više od 280 hiljada primjeraka. Jugoslavija je u to vrijeme imala, po svoj prilici, oko 20 miliona stanovnika, ali ne treba zaboraviti da je, uzmemo li u obzir Slovence, Makedonce, Albance i Mađare, na čijem se maternjem jeziku ovaj list nije štampao, publika kojoj se on obraćao ipak bila oko dvadeset posto manja. Izuzmemo li nepismene i polupismene, te djecu, tu brojku valja dodatno spustiti. Iz današnje perspektive, taj broj je kao svjetsko čudo. Da danas sabereš ukupne tiraže svih nedjeljnih listova u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji, teško bi se dobacilo i do polovine te cifre. A, naravno da su te 1968. i ostali jugoslovenski listovi imali naklade neusporedive sa današnjim.

Te iste 1968. godine za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država izabran je Richard Nixon. Nixonov slučaj je jedinstven u novijoj historiji Amerike jer je najmoćniji čovjek na planeti smijenjen sa položaja zbog skandala koji su otkrili novinari, odnosno zbog famozne afere Watergate. O tom je slučaju, nedugo nakon što se desio, Alan J. Pakula snimio kultni film “Svi predsjednikovi ljudi”. Film je zapravo mnogo više “špijunski” negoli što romantizira ili mistifikuje novinarski rad. Ipak, za većinu ljudi danas, ovaj film je prva asocijacija kad je riječ o aferi Watergate. Toga je, naravno, svjestan i Steven Spielberg i on na vrlo efektan način, u završnim kadrovima svog novog filma “Post” od njega zapravo skoro simbolički pravi “prednastavak” (prequel) “Svih predsjednikovih ljudi”. Čovjek skoro da pomisli da je Spielberg isprva poželio da napravi remake, ali pomenuti Pakulin film je jedan od onih koji bi teško podnio remake, pa je Spielberg onda odlučio da se pozabavi prethodnim trenutkom u kojem su američki štampani mediji potresli cijelo društvo. To je famozni slučaj sa objavljivanjem tajnih dokumenata o ratu u Vijetnamu, slučaj koji je suštinski Washington Post pomjerio ka statusu jednog od dva-tri najvažnija (sve)američka dnevna lista. Po većini komentatora, karikaturalan prikaz Nixona u filmu priziva Donalda Trumpa, a sam Spielberg kao da želi da podsjeti na vrijeme kada su mediji mogli da učine da nepoželjni predsjednik bude smijenjen i prije (narednih) izbora. Ipak, fokusirajući se na konkretnu historijsku epohu i konkretan slučaj, Spielberg nas je, možda i nehotice, podsjetio i na neke druge stvari: na važnost slobodnih medija, na važnost medijske (međusobne) solidarnosti.

Sa porastom prisutnosti interneta, stvorio se postepeno neki odijum prema medijima. Mnogi su sa likovanjem proglasili “tradicionalne medije” zastarjelim, nekakvim dinosaurusima koji ne mogu da se prilagode novim vremenima. Dalekovidniji komentatori su još i tad varirali famozne stihove Filipa Višnjića svjesni da će trgovi poželjet novina, ali da novina više biti neće, barem ne onakvih i ne onako moćnih kao što su bile. Danas kad očajna liberalna Amerika već skoro godinu i po nije u stanju sama sebi da objasni ko je kriv za Trumpa, pa poteže malo Putina, malo ruske hakere, malo kulturni rasizam, malo uticaj društvenih mreža, raste svijest o činjenici da se sve slomilo na medijima. Nije da novina nema, nije da one ne zastupaju liberalne vrijednosti; problem je u tome što to sve manje ljudi čita, što je uticaj sve manji.

Imao je Edo Maajka pjesmu o stanju na estradi u kojoj je bio stih “Dole kvalitet, a gore tiraži”. Podtekst je bio da se bolje prodaju šund i kič, nego progresivna (popularna) muzika. Ne ulazeći u ispravnost te logike na estradnoj sceni, unutar medija, proporciju valja obrnuti. Kako tiraži padaju, i mediji bivaju sve gori i sve nemoćniji i sve manje ovise od javnosti, a sve više od onih koji od javnosti nešto kriju, bila to država ili drugi elementi ovakvih ili onakvih “struktura”. Otud odjednom tolika nostalgija za vremenima moćnih medija, da u jedva dvije godine među ubjedljivo najvažnijim američkim filmovima budu “Spotlight” i “Post” – dvije romantizacije redakcijskog života i novinskog zanata kakve nismo vidjeli u prethodnim decenijama. Nije u tom kontekstu pogrešno sjetiti se jedne rečenice Danila Kiša: “Kad u prvi plan književno-teorijskih razmatranja dospe definisanje žanra, to i takvo stanje najčešće svedoči o njegovoj stagnaciji”. U varijaciji bismo mogli reći da filmska (metaforska) romantizacija moći novinarstva govori o stagnaciji (ili, prije, regresiji) novinarstva u stvarnosti. Cijela stvar ima čak i lokalni – da ne kažem, regionalni – presedan: riječ je o televizijskoj seriji “Novine” koja je bila na programu HTV-a u periodu 2016-2017, seriji koju je režirao Dalibor Matanić, a po scenariju Ivice Đikića, seriji koja je postigla veliki uspjeh i kojoj najavljuju i novu sezonu. Dok su novine imale stvarnu moć, o njima se nisu snimale serije. I kao što romantični pubertetlija koji ne može da ostvari svoje težnje u stvarnom svijetu bježi u fantaziju, tako i naša društva, od američkog do (zapadno)balkanskih, izgubljenu moć medija, toliko nužnu za demokratsko društvo, traže u prošlosti, u historiji i u fikciji.