loader_50x90
loader_50x90
logo
Rubrika: Kolumne
Ipak se kreće
još 25 min. čitanja
utorak
14. Novembar 2017.

Ipak se kreće

0:30
Širom Balkana pisalo se ovih dana o smrti i sahrani Dede Trampića, čovjeka dostojnog svakog poštovanja kome nisu dozvolili da bude sahranjen do vlastite žene na uredno plaćenom grobnom mjestu
Ipak se kreće
Muharem Bazdulj

Dedo Trampić bio je jedan od onih ljudi koji su zaslužili da se po njima daju imena ulicama. Čovjek je s devetnaest godina otišao u rat, u šumu, da se bori na pravoj strani. Da, Dedo Trampić, predratni dobojski komunista, rođen 1922, u partizane odlazi već 1941, zato će i ponijeti orden Partizanske spomenice. Njegovo ime dobro je poznato svima koji su čitali knjige o ustanku u dolini rijeke Bosne i u ozrenskom kraju. Nakon rata, bio je ugledan građanin, ali nikad pripadnik “nove klase“. Cijelog života ostao je vjeran ideji jednakosti i bratstva među ljudima koja ga je opčinila još kao dječaka. Bio je aktivan borac u antifašističkoj koaliciji koja je oslobodila svijet od najvećeg zla, bio je takođe i patriota i lokalpatriota. Ernest Junger, veliki pisac koji je u vrijeme kad Dedo Trampić odlazi u šumu bio njemački oficir u okupiranom Parizu i koji će živjeti više od sto godina, zapisao je negdje, parafraziram, kako se jako dugom životu mogu nadati samo oni koji još u mladosti pokažu da im do života nije stalo po svaku cijenu, oni koji bi život žrtvovali za nešto veće. Dedo Trampić nije doživio stotu, ali joj se približio, što se kaže, na puškomet. Umro je kao devedesetpetogodišnjak prije malo više od nedjelju dana, trećeg novembra.

U danima nakon Trampićeve smrti, za njega su, nažalost, čuli i oni koji nikad prije nisu. Kažem “nažalost“ jer je povod sramotan. Naime, Islamska zajednica nije dopustila da Trampić bude sahranjen do svoje supruge Almase, mada je to grobno mjesto odavno zakupio. Ispostavilo se, naime, da tim grobljem “gazduje“ Islamska zajednica, a oni su kao uslov da Trampić tu bude sahranjen postavili muslimanski vjerski obred, što će reći dženazu. Trampić je, međutim, bio ateista. Njegovi bližnji nisu željeli da se upuštaju u takvu trgovinu pa je Dedo Trampić sahranjen na gradskom groblju Šušnjari.

Ima u ovoj priči nečeg beskrajno tužnog. Od početaka ljudske civilizacije, pitanje dostojanstvenog pokopa je suštinski važno. Po nekim antropološkim teorijama, civilizacija i započinje sahranjivanjem mrtvih. U historiji književnosti još od “Antigone“ to je jedno od centralnih pitanja. A o želji da se počiva do ljudskog bića koje je drugo ljudsko biće najviše voljelo pisali su mnogi, sa različitim metafizičkim, romantičnim i inim interpretacijama: od Denisa Diderota do Milana Kundere.

Na stranu, međutim, sada svaka sentimentalna i lirska stilizacija, ovo je takođe i pitanje pravne prirode. Po kojem pravu se oduzima uredno plaćeno grobno mjesto? Evo kako na to pitanje odgovara Bajro Džafić, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Doboj: “Mi upravljamo grobljima po Zakonu o grobljima RS-a i Odluci Grada Doboja o pogrebnoj djelatnosti. Vjerska zajednica ima svoje propise“. Čitam ovu apoteozu birokratskom poštovanju zakona i propisa i pomislim kako me podsjeća na nešto. Dugo nisam mogao da se sjetim, pa mi najednom sine.

Prije blizu dvadeset godina, u ljeto 1998, u Banjoj Luci je umro muftija Ibrahim Halilović. Tokom prve polovine devedesetih, u najgore vrijeme za tamošnje muslimane, muftija je ostao u Banjoj Luci. Ostao je tamo i kad su srušili sve džamije u njegovom gradu. Nakon što je umro, članovi njegove porodice željeli su da ga sahrane u haremu srušene džamije Ferhadije. Tadašnje gradske vlasti to su zabranile jer po komunalnim propisima, tu nije groblje i tu se ne mogu obavljati pokopi. Podivljala grupa huligana uništila je već pripremljen mezar i muftija Halilović je naposljetku ukopan u Sarajevu. Onomad su analitičari pisali kako bi grob muftije Halilovića predstavljao kamen temeljac za obnovu Ferhadije, a bilo je jako mnogo onih koji nipošto nisu željeli da se Ferhadija obnovi, a iz Islamske zajednice su pozivanje gradskih vlasti na zakone i propise proglasili besprizorno ciničnim.

Dedo Trampić je, vidjeli smo, bio ateista. Poznato je i da se 1990. izjašnjavao kao Jugosloven. Nije bio vjernik musliman, ne znam da li se smatrao Bošnjakom, no porijeklom je pripadao bosanskomuslimanskom stanovništvu koje je u prvoj polovini devedesetih na području današnje Republike Srpske bilo izloženo zločinima i progonu.

Neke stvari se, međutim, mijenjaju, cinik bi rekao: Ipak se kreće. Prije dvije decenije su vlasti u Banjoj Luci insistiranjem na komunalnim propisima spriječile da muftija Halilović bude sahranjen u svom gradu. Danas, Islamska zajednica, pozivajući se pritom upravo na zakone i odluke Republike Srpske, ne dozvoljava da jedan časni starac bude pokopan do svoje žene. Entitet kojem ne vole ni ime da izgovore, odjednom postaje gromobran koji svojim zakonima skida odgovornost za postupak odvratan svakome ko nije zatucani fanatik. U svim vjerskim tradicijama postoji varijacija na misao da je “čovjek važniji od subote“, što će reći da postoje situacije u kojima se ne treba “držati propisa k’o pijan plota“. Ali, da, s druge strane, prije sedamdeset i šest godina, dok su čelnici ondašnje Islamske zajednice učili dove zahvalnice za osnivanje NDH, Dedo Trampić je završio u ustaškom zatvoru odakle se spasio bijegom. Njegove vrijednosti i vrijednosti onih koji su iz čiste zlobe spriječili da se ostvari njegova posljednja želja nisu iste. Dedo Trampić nije vjerovao u Posljednji sud, a ovi navodno vjeruju, mada se ne bi reklo da se boje grijeha.