loader_50x90
loader_50x90
logo
Rubrika: Kolumne
Kondenzovani Mersad Berber
još 25 min. čitanja
petak
14. Juli 2017.

Kondenzovani Mersad Berber

0:30
POLITIČKI ŽIVOT I SMRT: Nije, istina, u Starom Gradu na dan Berberovog, navodnog, povratka zabilježena nikakva prirodna nepogoda, precvjetalost maslačaka ili prezrelost kestena možda
Kondenzovani Mersad Berber
Đorđe Krajišnik

Mersad je Berber i ne znajući eto, u prvoj svojoj samostalnoj izložbi poslije pet decenija postavljenoj u Sarajevu, postao doslovice Alegorija Bosne. Ali, dakako, u onom njenom najnakaradnijem smislu. Pa i sama činjenica da Berber ni godinama tokom svog života, a ni posmrtno nije toliko dugo izlagan u glavnom nam gradu dovoljno je sama po sebi prenesena značenjem, da ne kažem alegorijska. No, hajde to nekako i na stranu. Jer bolje ikad, nego nikad - kazao bi naš nadrealistički narod. Međutim, utvrdilo se nakon cirkusa oko Berberove postavke u Vijećnici da je možda, bar ponekad, bolje da bude – nikad.

Skupilo se svijeta, bezbeli do bola odabranog, sve oni što iznad kamina imaju po Berberovu sliku u poljinskim krajevima, da napoje svoje mile okice umjetničkom ljepotom. Dojavio je neko, dakako, da će biti i kamera i fotoaparata i dronova, ma svega. I haj’ ti sad to propusti. K’o da džumu klanj’o petkom nisi. Treba, razumije se, biti viđen. Sad to što je izložba bila dostupna samo onim iz onih deset, što bi reko jedan profesor, neobegovatskih familija, ko je narodu kriv što se nije rodio u tim familijama.

Koga zapravo briga što na otvaranje izložbe nije ušla ni njena kustosica, ta nije izložba da se predstavljaju i šepure kojekakvi kustosi valjda, nego da se vide odabrani ljudi uz Berberova djela. Da se razmijene estetska poimanja i vizije na relaciji Marijin Dvor - Kovači. Zar niste, dragi pratioci ovih redova, znali da je ta perspektiva u Bosni najvažnija. Takoreći njena nova zelena transverzala. Da vidite kakva je tek to alegorija. Kad se kultura svede na takav mikroprostor, ona prosto podivlja, rascvjeta se i pod zemljom. Zavuče se duboko, duboko, jedva da je vrli tragalac neki može naći. Naravno, pretjerujem. Kultura je u nas vrhunska, majestetična, razuzdana i razgranata. Posebno još kad su pokrovitelji visoki, od najvišijeh. Ih, onda je sve toliko, dabogsačuva, visoko da se sagledati ne može.

Nije, istina, u Starom Gradu na dan Berberovog, navodnog, povratka zabilježena nikakva prirodna nepogoda, precvjetalost maslačaka ili prezrelost kestena možda, ali jeste se na šeher nam spustila nadriumjetnička tušta i tma oličena u jednoj od tri glave našeg trojeglavo-presvetog preds’edništva. Pokazaće se, time, da je bolje što kustosica izložbe na nju nije ni ušla. Budući da je učevna naša glava sve o Berberu objasnila. Posebno, kakva je on alegorija i kakve Bosne. Prema anamo njoj, hvaljenoj i uzvišeno mudroj glavi, a logikom gdje se ovo i zašto zatekoh, pred srećnim dobitnicima propusnice za pohod na izložbu i potonju zakusku nalazi se veličanstveni umjetnički doživljaj “kondenzovane historije i kulturne baštine naroda Bosne i Hercegovine”. Ono jeste Berber naša, veličanstvena, kulturna baština. Dobro, kako se uzme. Kako čija, i kako kome dostupna. No, nekako već jeste. Al’ hajde ti sad objasni proces kondenzovanja historije, posebno ako se odvijao na tvrdoj vijugavoj stazi začetoj prije 77 godina.

Teško je, priznajete i vi? Ne znam, evo, kako predočiti hemijski proces kondenzovanja historije na sedamdeset i sedam godina vijugavo staroj stazi. Ne znam i džaba. Znam, međutim, da je poslije takvog uvodnog i nadasve stručnog govora (tek se nakon njega vidjelo zašto kustosica izložbe nije ni po koju cijenu trebala ući u sarajevski hram kulture) ostala samo ona tegoba koja nam, kako mi se čini, govori da se ono Berbera u Vijećnici jeste htjelo doslovce kondenzovati. Taman toliko da se može mirne duše uklopiti u ono gradskog poteza što ga pomenuh, ili na ono deset familija što onog profesora iscitirah bez navoda. Dogodine možda, ko zna, prvi Pavarottijev posmrtni koncert za odabrane. I tako, cvati, cvati, mila čaršijice.