loader_50x90
loader_50x90
logo
Rubrika: Kolumne
Mediji i pravosuđe
još 25 min. čitanja
ponedjeljak
12. Februar 2018.

Mediji i pravosuđe

0:30
Nisam ni pravnik ni ekspert, ali znam da pravila službe isključuju svaku mogućnost da članica VSTV-a i tužiteljica razgovaraju o slučaju
Mediji i pravosuđe
Vildana Selimbegović

Vikend sam dobrim dijelom provela na Trebeviću, gdje je održan dvodnevni seminar za pravosuđe i medijske aktere u okviru JUFREX projekta Vijeća Evrope: Jačanje pravosudne ekspertize o slobodi govora u medijima Jugoistočne Evrope. Društvo je bilo šaroliko i možda baš zato odlično: novinari, urednici, advokati, sudije, stručnjaci za medije, a organizatori - Vijeće Evrope i Udruženje/Udruga BH novinari - riješeni da se raziđemo s konkretnim preporukama i prijedlozima koji će pomoći razumijevanju primjene Zakona o kleveti ne griješeći se pritom o sveto pravo slobode izražavanja. U praksi je to zapravo bila kvalitetna debata o primjeni evropskih standarda u procesuiranju slučajeva klevete u našoj zemlji, ali i o etičkim standardima, Kodeksu za štampu, slobodnom i odgovornom novinarstvu. Usuđujem se reći da su predavači - Vesna Alaburić, advokatica i međunarodna ekspertica za pitanja klevete, Mehmed Halilović, medijski ekspert i pravnik, Sanela Gorušanović Butigan, sutkinja Općinskog suda u Sarajevu, Biljana Radulović, advokatica iz Bijeljine, Nusmir Huskić, advokat iz Sarajeva, Elvir Padalović, urednik portala Buka iz Banje Luke, Amarildo Gutić, urednik portala Žurnal.info, Srđan Puhalo, bloger iz Banje Luke, Ljiljana Zurovac, izvršna direktorica Vijeća za štampu, moderatorica Borka Rudić, generalna tajnica Udruženja BH novinari, pa i autorica ovog teksta, dali - svako sa svoje strane - dovoljno angažmana da seminar prođe u znaku razmjene mišljenja i nadasve kvalitetnog dijaloga, toliko prijeko potrebnog ovom našem domaćem društvu.

Borka će, sigurna sam, zajednički donesene zaključke i nastavak debate kvalitetno obrazložiti kada na miru sumira prethodna dva dana, a ja ću elaborirati nekoliko vlastitih zapažanja uz važnu napomenu: iako je moje iskustvo optuženice uistinu bogato, mnogo toga sam naučila i od kolega, ali još više od advokata i sudija. Ponukana novim saznanjima otvorila sam debatu o definiranju odnosa pravosuđa prema novinarskim žanrovima, apostrofirajući pitanje intervjua kao forme zbog koje novinar i medij - kao prenositelji tvrdnji sugovornika - mogu odgovarati za klevetu. Evo zašto: svjedoci smo da naši viđeniji političari vole teške riječi, pa kad im se omakne - a nerijetko im se omakne - i govor mržnje, i rasistički ispadi (zbog jednog takvog ispada, recimo, na optuženičkoj je klupi Srđan Puhalo, ne zato što ga je prenio, već zato što ga je nazvao pravim imenom) i čitava plejada klevetničkih objeda vlastite konkurencije, ali i svih onih koji im smetaju, bilo da su novinari ili ambasadori - novinar i medij su pred trostrukom dilemom. Prva je, recimo, ta pravno-klevetnička: treba li citirati odgovor sugovornika iako potencijalno otvara mogućnost tužbe? Druga je - ne nužno ovim redom - novinarska: imamo li mi pravo cenzurirati sugovornika? A treća, i po mom skromnom sudu i najvažnija, tiče se javnosti: ko smo mi da uskratimo pravo našim čitateljima da saznaju kakve političare, direktore, javne djelatnike sami biraju, odnosno ko su zapravo ti izabrani i imenovani dužnosnici koji i takvim svojim ispadima - koliko god nekad i bili milozvučni njihovim glasačima - zapravo najviše sami sebe predstavljaju?

Ekspertica Alaburić me je posavjetovala da - kad god imamo vremena - tražimo i stav “oštećene” strane, makar ga - kako kaže - nekim grafičkim potezom svrstavali u intervju ili pored njega, što najblaže rečeno nije neko rješenje kada se radi o klasičnom intervjuu, a jedna od koleginica me je poučila vlastitim primjerom: oni takav intervju prepričavaju “uz potrebna objašnjenja”. Kako sam ja u školu išla prije ovih naših demokratskih tranzicija i u obrazovanju i u novinarstvu - to za mene više nije intervju, već tekst koji onda neminovno podliježe pravilu druge strane. Kada je pak o novinarskom aspektu doživljaja profesije riječ, i ovaj je seminar pokazao da nismo baš uvijek radi čuti i tu drugu stranu, pa makar se ona sama javila u formi reagiranja, ispravke ili demantija. Čini mi se da slutim zašto je tako: javni mediji, koji su kod nas u pravilu sluge režima, svojim djelovanjem svakodnevno dokazuju da ih upravo to pravilo apsolutno ne interesira.

Primjer koji ću upotrijebiti vrlo je slikovita ilustracija i medija i pravosuđa. RTRS je u subotu, pozivajući se na zagrebački Večernji list, prenio tekst kojim “dokazuje” kako su v.d. glavna tužiteljica Tužiteljstva BiH Gordana Tadić i potpredsjednica VSTV-a BiH Ružica Jukić “ipak prisluškivane”. RTRS prenosi, a Večernjak valjda izvorno donosi tekst baziran na izjavama potpredsjednice VSTV-a Jukić i na krilima poltronskog novinarstva hvale se vještačenjima telefona, slavodobitno najavljujući kako “tek slijedi faza provjere kod telekom-operatera”. Niko, pa ni potpredsjednica Jukić, ne objašnjava kakva su to vještačenja kad telekom-operateri tek slijede, a jedini su zapravo koji prisluškivanje mogu potvrditi, odnosno demantirati, da ne kažem “vještačiti”. Uz sve to, “dodaje Jukićeva”, a već pomenuti mediji zdušno citiraju sljedeću izjavu: “Gordana i ja smo tih dana razgovarale i to o svjedoku koji je trebalo da svjedoči određene stvari koje su vrlo, vrlo škakljive po društvenu zajednicu, te i da je neko pokušao čak da ga ukloni kako ne bi svjedočio.”

Nisam ni pravnik ni ekspert, ali znam da pravila službe isključuju svaku mogućnost da članica VSTV-a i tužiteljica razgovaraju o slučaju, štaviše to je kažnjiv čin. Zato javno pitam predsjednika VSTV-a Milana Tegeltiju šta će poduzeti: hoće li djelovati po službenoj dužnosti u skladu sa Kodeksom ili će čekati reakciju Ureda disciplinskog tužitelja? Kao novinar, priznajem da već gubim energiju, jasno mi je, naime, odavno da nema tog kodeksa niti moralnog načela koje i gospođa Tadić i gospođa Jukić nisu u stanju skršiti samo da bi nastavile svoju hajku protiv ministra sigurnosti BiH Dragana Mektića, direktora SIPA i OSA Perice Stanića i Osmana Mehmedagića i glavne sarajevske kantonalne tužiteljice Dalide Burzić. Svi pobrojani odavno su na crnoj listi dvojca Tadić-Jukić jer zaboga drsko i bezobrazno ukazuju na apsolutnu nezainteresiranost v.d. Tadić da se uhvati ukoštac s borbom protiv korupcije.

Dok su mladi i angažirani suci i sutkinje na Trebeviću zdušno branili časnost svoje profesije, dok su od nas novinara tražili i zahtijevali da argumentirano razotkrivamo anomalije u društvu - uključujući i pravosuđe - pa jedna od njih ispričala kako je ostala u šoku nakon što je shvatila da studenti o pravosuđu u BiH misle da je potkupljivo, nevjerodostojno i pod političkim utjecajem, osjetila sam krivicu. Jer su studenti na njezino pitanje zašto tako misle odgovorili - zbog medija. Istina je da mi novinari najčešće pišemo o vrhu državnog pravosuđa i još češće o Tužiteljstvu BiH koje se proslavilo skandalima. I sam predsjednik VSTV-a je više puta ustvrdio da je to Tužiteljstvo najlošiji dio pravosuđa. Ali, baš kao što je na medijskoj zajednici da se bori za profesionalno novinarstvo, i sudije i tužitelji - naročito oni koji časno rade svoj posao - moraju se boriti protiv svojih gordana i ružica. Čak i onda kada same sebe kleveću u medijima.