loader_50x90
loader_50x90
logo
Rubrika: Kolumne
Mi, nažalost, živimo od sjećanja
još 25 min. čitanja
petak
9. Februar 2018.

Mi, nažalost, živimo od sjećanja

0:30
Sjećanje na ZOI ‘84, kao najveći sportski događaj u našoj zemlji, još dugo će nas pratiti, no s obzirom na to kako su bile organizovane, zaslužuju ponos i mlađih generacija
Mi, nažalost, živimo od sjećanja
Jasmin Tajić

U razgovor sa glavnom i odgovornom urednicom Vildanom Selimbegović o pisanju komentara uključio se naš izvršni urednik Saša Rukavina, smatrajući da sam premlad da bih se sjećao i pisao o Olimpijskim igrama u Sarajevu 1984. Navikao sam da je Saša u poslu kojim se bavimo gotovo uvijek u pravu, pa ispade i ovaj put tako. Šest godina sam mlađi od sarajevske Olimpijade, no s druge strane dovoljno star da bih bio svjestan da su ZOI 1984. najveći sportski događaj ikada kojem je Bosna i Hercegovina bila domaćin.

U ovom postratnom periodu izvjesno je da smo u stanju organizovati takmičenja B kategorije ili neka omladinska, pravo govoreći - većinom ova druga. Bili smo domaćini rukometnog Svjetskog prvenstva za juniore 2013, kao i domaćini Evropskog prvenstva divizije B za košarkaše do 18 godina i to 2012, a naredne 2019. smo domaćini EYOF-a u Sarajevu i Istočnom Sarajevu.

I tu se otprilike krug otvara i zatvara, a mi živimo od sjećanja na sarajevsku Olimpijadu. I dok su zemlje komšijskih država redovno domaćini nekih velikih takmičenja, u svim sportovima (osim Crne Gore), mi se teško možemo i upustiti u to da se prijavimo za organizaciju, a jasno je da s našom infrastrukturom, kojom raspolažemo, ne možemo biti ozbiljni u planu organizacije i prijave. Sjećanje na Olimpijadu, kao najveći sportski događaj u našoj zemlji, još dugo će nas pratiti, no s obzirom na to kako je bila organizovana, sigurno je da i (mi) mlađe generacije moraju biti ponosne što je glavni grad Bosne i Hercegovine bio domaćin svjetske sportske elite.

U ovom trenutku potpuno je nerealno i nelogično govoriti o tome da ponovo možemo biti domaćini nekog velikog takmičenja, a neozbiljnost cijele države ogleda se najviše u organizovanju pomenutog EYOF-a. Da podsjetim, EYOF se trebao organizovati 2017. u BiH, ali s obzirom na to da nisu stvoreni uslovi i da nismo pripremili ni 10 posto potrebnog za organizaciju, od Evropskog olimpijskog komiteta smo dobili priliku da takmičenje organizujemo dvije godine kasnije. Osim EOK-a, naša sreća je bila i što je turski grad Erzurum u tom trenutku bio spreman da umjesto 2019. preuzme organizaciju 2017. No, ukoliko se kojim slučajem ovaj put ne pokažemo kao dobri organizatori, onda je jasno da ćemo potrošiti sve kredite i da ćemo na novu priliku čekati još dugo. Zato - u ime svih onih generacija koje nisu živjele ZOI ‘84 - zdušno apelujem da se bacimo i osvjetlamo obraz na EYOF-u!

A sad ono što je abeceda: Osim što su ZOI 1984. godine bile prve u Jugoslaviji, BiH i Sarajevu, to je bilo prvi put da se takvo takmičenje organizuje u ovom dijelu Evrope, a u Sarajevo je tada stigao rekordan broj učesnika - više od 2.500. Za sarajevsku Olimpijadu tvrde da je postala pokretač razvoja zimsko-sportskog i kontinentalnog turizma u tadašnjoj zajedničkoj državi, a danas regionu. Jahorina, Bjelašnica, Igman, Trebević, Čvrsnica i drugi planinski masivi na užem i širem sarajevskom području, kao i grad Sarajevo, bili su odlično spremljeni za doček ponajboljih sportista svijeta u alpskim i nordijskim disciplinama, a Jugoslaviji i našem glavnom gradu nedostajalo je više medalja da bi kompletan događaj dobio pravu ocjenu. Naravno, ne može se zaboraviti da je alpski skijaš Jure Franko u veleslalomu donio Jugoslaviji prvu medalju na Zimskim olimpijskim igrama, a ona je bila srebrenog sjaja. Istočna Njemačka i Sovjetski savez dominirali su u osvajanju medalja (prvi su osvojili 24, a drugi 25, ali tri zlata manje - 6). Sjećanje na sarajevsku Olimpijadu nikad neće izblijediti, bez obzira na to da li ćemo ikada više dobiti tako veliku i odgovornu priliku. ZOI ‘84. zauvijek će imati svoje mjesto u historiji i Jugoslavije i Bosne i Hercegovine i Sarajeva, ali i općenito sporta na ovim prostorima.

Mi u Oslobođenju smo se potrudili i maksimalno iskoristili svoju arhivu da podsjetimo na značaj Olimpijade za sve nas. Imamo tu privilegiju da smo medij koji je uvijek pozitivnijim pričama davao više prostora nego onim negativnim. Naša arhiva je blago i na nju smo ponosni. Upravo u toj arhivi 1984. godina i Zimske olimpijske igre u Sarajevu od 8. do 19. februara imaju posebno mjesto, te svakako mogu i moraju biti putokaz kojim se može ići da bi se i kod nas napravio sportski spektakl.

Danas će oči svijeta biti uprte u južnokorejski Pyeongchang, gdje će početi 23. zimske olimpijske igre, dakle devete nakon spektakla u Sarajevu, a to je 34 godine kasnije. Godine u kojima se mnogo stvari promijenilo, osim one da sport spaja ljude i ruši predrasude. Tako je bilo i u Sarajevu, i Sočiju, i u Torinu i u svim ostalim gradovima, a vjerujem da će tako biti i u Pyeongchangu, te da ćemo svi zajedno uživati narednih 14 dana. A možda nešto i naučiti, da iskoristimo za EYOF!