loader_50x90
loader_50x90
logo
Rubrika: Kolumne
Miki i Baki
još 25 min. čitanja
petak
8. Septembar 2017.

Miki i Baki

0:30
Ne znam, naime, kako je u Bosni i Hercegovini, ali u Hrvatskoj, kad želiš da netko ni o čemu i ni o kome ništa ne zna, niti ikad sazna - staviš ga u Ured za nacionalnu sigurnost
Miki i Baki
Boris Dežulović

Zvao me jedne prilike u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, svađali se mališani čiji je tata brži. “Moj tata je atletičar i tako je brz”, pohvalio se prvi, “da je jedne prilike uzeo moj luk i ispalio strijelu, pa stigao do mete prije strijele. Za ovoliko se promašio.” “A moj tata je lovac i toliko je brz”, požurio drugi, “da je u lovu ispalio metak i sam sebe pogodio u potkoljenicu.” “Nije to ništa”, presjekao treći. “Moj tata je direktor u kantonu i toliko je brz da radi do četiri, a kući je već u jedan!”

Baš tako, eto, kao mališani na velikom odmoru pred školom, svađaju se ovih dana oko svojih očeva Bakir Izetbegović i Miroslav Tuđman. “Moj tata je toliko brz”, hvali se prvi, “da je doživotni predsjednik stranke, a umro ima petnes’ godina.” “Nije to ništa”, požurio na to drugi. “Moj je doživotni predsjednik države, a umro prije dvaes’.” Samo što se mali Miki i Baki, dva najveća sina najvećih sinova našeg naroda - što bi ispali, samo trenutak da izračunam, naši najveći unuci - ne svađaju oko toga čiji je otac brži i doživotniji, nego čiji je veći zločinac i koji je krivlji za Treći svjetski rat.

Čiji je, kako bih to rekao, životniji.

“Tvoj tata je u Bosnu dovukao mudžahedine i tako još prije dvadeset pet godina začeo svjetski islamski terorizam kakav danas poznajemo!”, podviknuo je tako mali Miki u intervjuu u posljednjem broju Globusa. “A tvoj tata ih je sve pustio u Bosnu: svaki je do jednog ovdje došao preko Hrvatske!”, odgovorio mu mali Baki u intervjuu za N1 televiziju. “Nisu!”, podviknuo Miki. “Jesu!”, odviknuo Baki. “Nisu!” “Jesu!” “Nisu!” “Jesu!” “Moj tata je umro ima dvaes’ godina”, ljutitim će glasom onda Miki, “a u Bosni danas deset tisuća mudžahedina!” “Nije to ništa”, odgovorit će Baki, “moj babo umro prije petnes’, a u BiH sto hiljada ustaša!”

“Nema!” “Ima!” “Nema!” “Ima!”

Gledam tako ta dva stara balavca, pa se mislim - da su im očevi kojim slučajem živi, sad bi i jednoga i drugoga dohvatili za uho, pa potjerali u podrum. “I da se nisi micao odavde!”, podviknuo bi tata Franjo zaključavajući za sinom blindirana čelična vrata. “A šta se ti Bakire kliberiš?”, začuo bi se s drugog kraja hodnika babo Alija, zaključavajući teška podrumska vrata. “Nema ti vani dok rat ne završi!”

Najlakše je, eto, vikati na djecu i smijati im se, a nitko se nije upitao kako je bilo Mikiju i Bakiju. Četiri godine u podrumskom skloništu, dok su se druga djeca vani igrala rata - partizana, Nijemaca, ustaša, četnika i mudžahedina - morale su ostaviti posljedice na dječake. Odsječeni od svijeta, pojma nisu imali što se događa vani, na ulici.

Malom Bakiru, recimo, Alija objasnio da je podrum tatin kabinet. Cijeli rat Baki proveo dolje, brižna majka donosila vreće igračaka, a babo papire i bojice da mališan crta, potpisuje i pečatira. Izoliran od stvarnosti, mali onda stvorio svoj svijet. Šta da vam pričam: gore Sarajevo pod granatama, sravnjen grad sa zemljom, a Baki u tatinom podrumskom kabinetu napravio kantonalni Zavod za izgradnju grada Sarajeva. Baš pravi zavod, sa sekretaricom, telefonom i planovima za nove zgrade. A svaka s podrumom za djecu.

Hiljade do zuba naoružanih mudžahedina maršira tako Bosnom i Hercegovinom, a mali Baki u kabinetu uplašen naćulio uši, pa sve odozdo viče: “Babo, ko je to?” “Niko, sine, spavaj”, povikao bi Alija kroz podrumska vrata. “Babini jarani, svratili na piće.” “Na piće?!”, sumnjičavo bi onda pitao znatiželjni dječak. “Šta piće?”, ugrizao bi se Alija za jezik. “Štapiće?”, ponovio bi mali zbunjen. “E, to”, odgovorio bi na kraju babo.

Ili Miroslav. Njemu je bilo još i gore: mali Baki je u podrumu još nešto i mogao čuti i doznati, ali Mikijev otac je bio naročito strog čovjek, vojno lice, pričalo se da je bio i general, a kome otac nije bio vojno lice, taj je imao sretno djetinjstvo. Mikijev otac tako svoga maloga nije samo zaključao u podrum, nego ga - da bi bio siguran da rat na dijete neće ostaviti nikakve posljedice, i da mališan ništa neće čuti, vidjeti, znati i doznati - stavio ravno u Ured za nacionalnu sigurnost. Ne znam, naime, kako je u Bosni i Hercegovini, ali u Hrvatskoj, kad želiš da netko ni o čemu i ni o kome ništa ne zna, niti ikad sazna - staviš ga u Ured za nacionalnu sigurnost.

Cijeli rat Miroslav proveo dolje, brižna majka donosila kakao i kekse, a otac papire i bojice da mališan crta, potpisuje i pečatira. Odvojen od stvarnosti, mali onda stvorio svoj svijet. Šta da vam pričam: zaključan u tatinom Uredu za nacionalnu sigurnost, ne znajući ni gdje je ni kad je - ni koji je dan, jel subota ili utorak, ni koja je godina, jel četres’treća, jel devedes’treća, ni koji je rat, jel’ Domovinski ili onaj Drugi - mali Miki u podrumu napravio Hrvatsku izvještajnu agenciju. Baš pravu izvještajnu agenciju, sa sekretaricom, telefonom, prisluškivačima i planovima sigurnih kuća za špijune. A svaka s podrumom za djecu.

Hiljade do zuba naoružanih mudžahedina maršira tako prema Bosni i Hercegovini, a mali Miki u podrumu Hrvatske izvještajne službe naćulio uši, pa sve odozdo viče: “Tata, tko je to?” “Nitko, sine, spavaj”, povikao bi Franjo kroz podrumska vrata. “Alijini prijatelji, svratili na štapiće.” “Štapine?”, ponovio bi mali zbunjen. “E, to”, odgovorio bi na kraju tata Franjo.

Dvadeset pet godina kasnije Alija i Franjo odavno već svaki na svojoj nebeskoj ledini, a Baki i Miki, djeca iz podruma, upućeno polemiziraju oko ratova iz devedesetih, bistre svjetsku geostrategiju i prepiru se oko toga tko je kriv za Osamu bin Ladena, Al-Kaidu, kalifa Bagdadija i Islamsku državu, pa se - baš poput mališana na velikom odmoru pred školom - svađajući i hvale čiji je otac bio brži, jači i veći, i koji je važniji za opću svjetsku historiju. “Moj babo je bio toliko velik i važan”, pohvalit će se na koncu mali Bakir, “da je dovukavši mudžahedine u Bosnu još prije dvadeset pet godina začeo svjetski islamski terorizam kakav danas poznajemo!” “Nije to ništa”, požurit će na to mali Miroslav. “Moj ih je sve pustio u Bosnu: svaki je do jednog tamo došao preko Hrvatske!”

“Eh, djeca”, uzdahnuo bi tata Franjo, penjući se podrumskim stepenicama. “Ne znam ni sam što ću s ovim svojim malim!”

“Ja bogami znam”, dobacio bi babo Alija.