loader_50x90
loader_50x90
logo
Rubrika: Kolumne
Nezakoniti pravosudni izbori
još 25 min. čitanja
četvrtak
17. Maj 2018.

Nezakoniti pravosudni izbori

0:30
Osnovni sud u Banjoj Luci, iz kojeg je Milan Tegeltija došao na sadašnju funkciju u VSTVBiH, ali je i dalje formalno sudija tog suda, za naredne izbore može kandidovati samo jednog svog kandidata: čik pogodite ko će to biti
Nezakoniti pravosudni izbori
/Milan Blagojević

Jedna od odlika dobrih zakona bez kojih nema zdrave države jeste njihova postojanost. U pravnoj nauci je uobičajeno da se postojanost zakona određuje kao potreba da se ne pribjegava čestom i brzom mijenjanju važećih pravnih normi, jer je još Tacit mudro zapazio i kazao istinu koja glasi: Corruptissima re publica, plurimae leges, odnosno “Što je u državi više pokvarenosti, to je više zakona”. Ali, ne narušava se postojanost zakona samo njihovim čestim i brzim mijenjanjem nego i tako što se podzakonskim propisima narušavaju smisao i cilj zakona. Suština ovog narušavanja svodi se na to da, kazano jednostavnim jezikom, zakon ide drumom, a podzakonski propis šumom. Donosiocu podzakonskog propisa takvo postupanje je potrebno kako bi prikrio činjenicu da se radi o propisu donesenom za određeni slučaj. Za ovakve situacije u staroj Grčkoj upotrebljavala se riječ psefizma. Njome je označavana praksa donošenja odluka koje vrijede za određene slučajeve i pojedince, za razliku od nomosa (zakona) koji je vrijedio za sve građane. Napisavši 1790. godine svoje djelo “Razmišljanja o revoluciji u Francuskoj”, Edmund Burke, britanski državnik, politički teoretičar i filozof, u psefizmi je vidio porok atinske demokratije koji je doveo do njene propasti.

Od tada pa do danas ništa suštinsko nije se promijenilo kada je riječ o ovoj za društvo i državu pogubnoj pojavi. Štaviše, domaći (pod)zakonodavci toliko su se osmjelili pa svojim pravilnicima i drugim podzakonskim aktima izvitoperavaju odredbe zakona, prilagođavajući ih ličnim i grupnim interesima. Brojni primjeri ovakvog protivustavnog ponašanja naročito su prisutni u organima javne uprave, ali posebnu tragediju predstavlja ono što u tom pogledu čini VSTVBiH. Nedavno smo imali priliku čuti kako se aktuelni VSTVBiH zalaže da svojim pravilnikom njegovim članovima, za vrijeme dok obavljaju tu funkciju, zabrani mogućnost konkurisanja na sudijske i tužilačke funkcije, iako takvu mogućnost ne dozvoljavaju Ustav BiH i nijedan domaći zakon. A i kako bi dozvoljavali kada je očigledno da se takvom zabranom negira ustavno pravo na rad, koje podrazumijeva ustavnu slobodu izbora i promjene zanimanja.

Jednako poguban je i važeći podzakonski propis VSTV-a BiH (Vijeće) pod nazivom Pravilnik o izboru članova VSTV-a BiH, koji je donijet 17. maja 2006. godine, za vrijeme dok je Branko Perić dirigovao ovom institucijom kao njen predsjednik. Prva stvar koja je nakaradna u tom pravilniku je njegov naziv. U uvodu Pravilnika kaže se da ga Vijeće donosi na osnovu člana 4. stav 4. Zakona o VSTV-u BiH. Kad pogledamo navedenu zakonsku odredbu, a druge o ovom pitanju u tom zakonu nema, lako ćemo zaključiti, čak i ako nismo pravnici, da ona ne ovlašćuje Vijeće da bilo kojim pravilnikom uređuje izbor svojih članova. Naime, iz te odredbe više nego jasno proizlazi da Vijeće svojim pravilnikom može regulisati samo postupke koji su neophodni da bi se osiguralo poštovanje važećih odredbi Ustava BiH i zakona kojima su uređeni sastav i zastupljenost naroda i polna zastupljenost u institucijama vlasti. Dakle, prema slovu zakona, VSTVBiH može pravilnikom da uređuje samo pitanja zastupljenosti naroda i polne zastupljenosti, kada je riječ o njegovim članovima. Zbog toga ovaj pravilnik, da se Vijeće drži slova zakona (a ne drži se), ne može imati naziv Pravilnik o izboru članova VSTV-a BiH, već bi se trebao zvati pravilnikom o postupku za ostvarivanje zastupljenosti naroda i polne zastupljenosti u VSTV-u BiH.

Kad se podzakonskom propisu da ovakav nezakonit, bolje reći veesteovsko psefizmatični naziv, ne čudi što iz njega proizlaze ostali oblici pravne deterioracije sadržani u istom pravilniku, od kojih izdvajam jednu jer je veoma aktuelna. Naime, dok je Branko Perić dirigovao Vijećem, najprije je 2006. godine u članu 11. tog pravilnika propisano da svaki od osnovnih i okružnih sudova u RS-u predlaže najviše do tri svoja kandidata za člana Vijeća. Na ovaj način eklatantno je ograničeno pasivno biračko pravo, to jest pravo koje prema važećem zakonu pripada svakom sudiji osnovnih i okružnih sudova u RS-u da se slobodno i samostalno kandiduje za člana Vijeća (stvari ništa drugačije ne stoje ni kad je riječ o sudijama opštinskih i kantonalnih sudova u Federaciji BiH). Drugim riječima, sadržaj ovog pasivnog biračkog prava ustavno i zakonski znači da se svaki sudija osnovnih i okružnih sudova u RS-u ima pravo kandidovati na izbore za člana VSTV-a BiH, bez da prethodno mora biti izabran kao jedini kandidat suda u kom radi. Potom bi na izborima zasnovanim na toj samostalnoj i slobodnoj kandidaturi sve sudije navedenih sudova u RS-u izabrale jednog od samostalno i slobodno kandidovanih. No, VSTVBiH svojim podzakonskim propisom ograničava ovo osnovno lično pravo sudija, iako takvo ograničenje ne dozvoljavaju Ustav BiH, Zakon o VSTV-u BiH niti bilo koji drugi domaći zakon.

Međutim, ova veesteovska psefizma otišla je korak dalje, i to opet za vrijeme dirigovanja Branka Perića, jer je 28. 2. 2008. godine Vijeće usvojilo izmjenu Pravilnika o izboru svojih članova. Prema toj izmjeni, koja je i danas na snazi, svaki od osnovnih i okružnih sudova u RS-u može predložiti samo jednog svog kandidata za člana VSTV-a BiH. Dakle, na ovaj način još više je ograničeno pasivno biračko pravo sudija osnovnih i okružnih sudova u RS-u, suprotno Ustavu BiH i svim domaćim zakonima.

Sve ovo što sam prethodno iznio može zvučati isprazno, ali se pravi smisao toga može dokučiti ako uzmemo u obzir sljedeće. Na primjeru Osnovnog suda u Banjoj Luci, iz kojeg je Milan Tegeltija došao na sadašnju funkciju u VSTV-u BiH, ali je i dalje formalno sudija tog suda, znači da ovaj sud za naredne izbore može kandidovati samo jednog svog kandidata (čik pogodite ko će to biti ovaj put) i da to pravo nema nijedan drugi sudija tog suda. To zatim treba dovesti u vezu sa činjenicom da se 27. aprila ove godine Milan Tegeltija, u svojstvu aktuelnog predsjednika VSTV-a BiH, obratio sudovima u Republici Srpskoj dopisom broj 08-07-2-1630-1/2018. U dopisu stoji da je na sjednici Vijeća, održanoj 18. i 19. aprila 2018. godine, u skladu sa odredbama (u dopisu se ne kaže kojim odredbama) Pravilnika o izboru članova VSTV-a BiH, utvrđeno da novi član tog vijeća izabran od sudija okružnih i osnovnih sudova u RS-u treba biti ni manje ni više do lice muškog pola srpske nacionalnosti. Dakle, taman po nacionalnim i polnim referencama Tegeltije (kojem uskoro ističe mandat), ali je u dopisu izostalo bilo kakvo objašnjenje zašto baš i ovaj put mora biti ne samo lice srpske nacionalnosti, već još i muškog pola, iako je već jednom tako bilo, kad je prije četiri godine upravo Tegeltija izabran u VSTVBiH. Doduše, kada se ima u vidu sve ono o čemu sam ovdje govorio, objašnjenje zašto baš i ovaj put sve treba da odgovara Tegeltijinim gabaritima i nije potrebno. Ne barem meni, jer mi je pozadina više nego jasna.

(Autor je sudija Okružnog suda u Banjoj Luci)