loader_50x90
loader_50x90
logo
Rubrika: Kolumne
Od Soluna sto somuna
još 25 min. čitanja
utorak
17. April 2018.

Od Soluna sto somuna

0:30
Kako vrijeme prolazi, takozvani zapadni Balkan se od Evropske unije, čini se, više udaljava nego što joj se približava. Bugarsko predsjedavanje EU to, izgleda, neće promijeniti
Od Soluna sto somuna
Muharem Bazdulj

Među ljepote književnosti spada i intenzivnost utiska o nekoj pjesmi, priči ili romanu koji traje godinama i decenijama nakon što smo to književno djelo pročitali. Tu kratku priču Milorada Pavića pročitao sam u dječačkim danima, u ono vrijeme kad je Pavić bio na vrhuncu slave zbog “Hazarskog rečnika”. Naslova se više i ne sjećam, ali pamtim da je priča bila ljubavna, naoko banalna varijacija na arhetipsku studentsku romansu. Kao, na fakultetu se upoznaju tip i djevojka i odlučuju da počnu zajedno da uče. Ispostavlja se da je on dečko iz provincije koji je zbog studija došao u veliki grad, a da je ona koljenovićka iz tog grada koja živi s roditeljima u velikoj otmjenoj kući. Između njih se razvija jaka emocija i započinje nekakav ljubavni poluodnos, ali stvar se ne pomjeri previše. Međusobno nerazumijevanje je preveliko. Na kraju iza svega ostaju sjećanje i nekakav gorak talog. Kroz cijelu priču i ne znamo kako se glavni likovi zovu, a pisac nam to otkriva u posljednjoj rečenici koja glasi otprilike ovako: On se zvao Balkan, a ona Evropa.

Mislim da je priča napisana još sedamdesetih godina prošlog vijeka, najkasnije s početka osamdesetih. Uglavnom, politička karta Evrope bila je dobrano drukčija. Još je trajao hladni rat, još je postojao SSSR, još je postojala Čehoslovačka, još je postojala Jugoslavija. Evropska unija je bila Evropska zajednica sa mnogo manjim ovlastima nego danas, a u njen potencijal širenja ka tada socijalističkim zemljama vjerovali su samo pojedini filozofi, pisci, pjesnici i ostali kulturnjaci. Na Balkanu je postojao stamen socijalistički blok (Jugoslavija, Rumunija i Bugarska) te rovita Grčka kao jedini dio (političkog) Zapada. Uoči pada Berlinskog zida, zemlja koja je bila ubjedljivo najbliža Evropskoj zajednici bila je Jugoslavija. Onda je pao Berlinski zid i, što bi rekao Žarko Puhovski, morao je da padne nekom na glavu, a taj neko je bio Jugoslavija, dok je sama nesretna glava bila Bosna i Hercegovina. Pa se promijenila arhitektura Evrope, pa je Slovenija u EU ušla prva, uskoro su je slijedile Bugarska i Rumunija, a najveći dio nekadašnje SFRJ ostao je zaglavljen u limbu. Hrvatska se jedva nekako provukla i to je ostavilo kakvu-takvu nadu i drugima. Još prije nego je ijedna zemlja između Austrije i Grčke ušla u EU, na samitu u Solunu im je obećana evropska perspektiva. Vrijeme se, međutim, oteglo, kao u varijaciji na onu dosjetku o Solunu i tamošnjem (jeftinom) somunu.

Kad je početkom ove godine Bugarska preuzela predsjedavanje Evropskom unijom, najavljen je fokus na Zapadni Balkan. Majski samit u Sofiji trebao je biti drugo poluvrijeme Solunskog samita. Djelovalo je da je EU zabrinuta zbog simboličke penetracije Moskve i Ankare u vlastiti prostor te da će reagovati borbenije. To je izgleda bila iluzija. Briselski dopisnik zagrebačkog Jutarnjeg lista piše ovih dana ovako: “Ovaj je summit zamišljen, i tako predstavljen u javnosti, kao ključni događaj kojim će EU ove godine dati zamah proširenju prema Zapadnom Balkanu i staviti ovaj proces još jednom među svoje prioritete. No, samo mjesec dana prije njegova održavanja više se u diplomatskim krugovima govori o tome što summit ne može biti, nego što može biti, tko će i kako na njemu sudjelovati i koji jezik koristiti u dokumentima kako bi svi bili sretni.” Problem se stvorio oko dvije stvari. Najprije, pet zemalja Evropske unije ne priznaje nezavisnost Kosova. S Grčkom, Kiprom, Rumunijom i Slovačkom bi se EU nekako i nosila, ali ne može sa Španijom koja je jedna od ključnih zemalja Unije. A nakon skorašnjeg referenduma u Kataloniji je jasno da Španija ne bi priznala Kosovo čak i da Srbija to učini. Osim toga, tu je i već poznati zamor od proširenja prisutan u zemljama kakve su Njemačka, Holandija i Francuska. Na tom tragu, samit u Sofiji prijeti da se pretvori u debakl. Na kraju već pominjanog teksta Palokaj potencira kako je dobro da su solunske “poruke bile jasne i Hrvatska je uspjela i sebi i drugima dokazati da je cilj bilo punopravno članstvo u EU, a ne stvaranje nekih regionalnih asocijacija koje bi bile zamjena za članstvo u Uniji. Zato EU i sada mora državama regije dati jasnu perspektivu članstva, barem onako kako je to bilo prije 18 godina na summitu u Zagrebu ili prije 15 godina u Solunu. Oklijevanjem samo stvara veću sumnju, umjesto da pošalje neko ohrabrenje.”

Ima do sofijskog samita još oko mjesec dana, ima tu još vremena da se neke stvari promijene. Ali opet, generalno gledajući, teško čovjek može da se riješi dojma atmosfere iz Pavićeve priče s početka. Od nesporazuma kao da ne može da se pobjegne. Rekao bi čovjek da globalna situacija tjera obje strane da se uozbilje, a ispade da zapravo odnos Evrope i Balkana dugo nije bio toliko nevažan i toliko neobavezan. Na kraju se vratiš literarnoj atmosferi i asocijaciji i razmišljaš o nesporazumu kao sudbini. Na izvjestan način, to je utješno iz dnevnopolitičke perspektive. Naime, u tom kontekstu ni mnogo sposobnija vladajuća garnitura ne bi postigla puno više jer ključevi kapije nisu u našim rukama. Nije ta vrsta fatalizma bez vraga, ali opet svaki odnos je dijalektika. Sa drukčijim Balkanom možda bi i Evropa bila drukčija. Možda je to samo pusta želja, ali možda je i nešto više.