loader_50x90
loader_50x90
logo
Rubrika: Kolumne
On meni ima Bosne
još 25 min. čitanja
ponedjeljak
14. Maj 2018.

On meni ima Bosne

0:30
POLITIČKI ŽIVOT I SMRT: Znam, znam, i Mak je pjevo Bosna da prostiš jedna zemlja imade, i sve ono i vaka je i naka je, i stećci to potvrđuju, al’ evo sad je nema
On meni ima Bosne
/Đorđe Krajišnik

Viko je ono predrat Josip Pejaković “On meni, nema Bosne...” A i poslije se svašta nešto uzvikivalo. Dokazivao se “čuveni bosanski inat” postojanja i sve što sljeduje, jel, tu našu providnost. I može biti je bilo ove države, tad kad je Josa viko, ali evo pravo da vam kažem, meni se meščini, da je sad, da prostite moji štioci, nema. Znam, znam, i Mak Dizdar je pjevo Bosna da prostiš jedna zemlja imade, i sve ono i vaka je i naka je, i stećci to potvrđuju, i Kotromanići, i Kosače, i Ahdnama, i Husein-kapetan, al evo sad te Bosne i Hercegovine nema pa nema. A kako će je, mnijem, i biti kad eno razvukoše sve što je ostalo od nje. Pa se sad ta država ko kakav izbucani ćilim, ishaban, isprljan, umeljan nečistoćom, vuče po dnu bosanske baruštine i dahće ko prebijeno pseto. Istina, traže je, al niko da zaroni u taj glib, pa da vidi đe je, kako je, šta radi, da prostiš ta Bosna i Hercegovina. A reću vam sve to.

Eno treba li bolji primjer od toga gdje je mila državica od onoga da ljudi u plavom, koji čuvaju neželjeni entitet na Vrbasu, skrivaju ubistva i ubice, pa poslije Predsjednik mingla među pjevačicama da njegovi ljudi u plavom nikad ne prelaze granicu zakona i ne ubijaju. Jer, što bi reko blagopočinuvši Stepinac svojevremeno Paveliću, ne ubij, to je božja zapovijed. Ali eto, ubija se ipak, ne pita sila šta je žrtva. Jel država cijena, daj državu. Valja izborni rezultat sačuvati, a svaka marka koja kapne u izbornu kampanju, ma bila i iz najcrnjeg fonda, zauhar dođe. Dobro, nije da policija entiteta nije veselih devedesetih bila udarna pesnica neriješenih slučajeva, još se po sudskim arhivama izučava njihova sofisticirana stručnost u lišavanju života. Ono likvidacija, asanacija... No, to je neka druga priča.

Nestvarna je ta da prostiš Bosna i Hercegovina. Dok su u jednom njenom, onim sporazumom priznatom, entitetu najednom svi postali patolozi i forenzičari, jer valja po društvenim mrežama botovati da je ubistvo američka zavjera, pokušaj rušenja naše Republike, dotim najuzvišenija glava onog anamo nepriznatog entiteta tisnula se na bleiburško putovanje, da tamo u toj mrskoj Austriji koja hapsi mirne prosvjednike koji su došli da uzvikuju pacifistički pozdrav “Za dom spremni”, pokaže gdje je njegovo mjesto. Ko će misliti o Danu pobjede, to je svakako neko komunističko maslo. Čuj Evropa oslobođena 1945. Ima nas, kao da nam hoće reći naša mudra glava predsjedavajuća, koji mislimo da taj rat još traje, ne sija džaba ulaštena slika dr. Ante (prezime mu znate) u tamnim odajama srca.

Dobro, ne treba nas ništa čuditi. Pa nije li nedavno i Premijer drugog, po onom sporazumu priznatog, entiteta jasno i glasno, tamo u onom Mostaru, na onom greblju onih partizana, rekao da riječ partizansko dolazi od riječi partizani i da moramo sami sebi, dakle, ponovo pojasniti da partizani, dakle, nisu tek obični ljudi zato što su, znači, bili na tom putu, putu borbe protiv antifašizma koju je Evropa, dakle, priznala kao svoj službeni pravac. Šta sad da radi pošten domaći političar kad je ta Evropa priznala borbu protiv antifašizma kao službeni pravac. Mi kao sljedbenici tih, jel, evropskih vrednota, i istrajni u našem putu ka našoj sveevropskoj budućnosti, moramo, htjeli, ne htjeli, slijediti tu evropsku praksu. Dakle, punim gasom u borbu protiv antifašizma. I gle, odjednom se ukaza Mustafa Busuladžić. On vam je, ne znam jeste li znali, nešto kao savjest nad nama. Jel pravednik neki legne na počinak, odmah usni da se ispružio da odmori uz Vječnu vatru. Najednom bane Mustafa i na uho konspirativno šapne, borićemo se protiv antifašizma.

Istina, moglo bi se to gledati i sa druge strane. Može biti da se svi ti snovi o avetima antifašizma i istrajne borbe protiv njega, ta vavilonska smutnja naše političke elite događa jer je naš narod iskompleksiran što ne živi u Anadoliji, što ne pije hladne vode s Bosfora i što nema svoju naftnu bušotinu u Siriji. Što vrijeme više odmiče, sve mislim da je kakvu vremensku mašinu, pa da se onda vrnemo u ono predfranjojosif doba kad je, što bi rekli, bog po zemlji hodo, a Sultan u Stambolu se za sve pito. Jesu se oni Gradaščevići i tad nešto bunili, al sve su to kompleksaši. Isto ko i ovi proleteri iz Rudog.

Eto, tako je to kod nas nekako. I sad ti meni kažeš ima Bosne i Hercegovine, pa gdje je?