loader_50x90
loader_50x90
logo
Rubrika: Kolumne
Patuljci pojma nemaju
još 25 min. čitanja
petak
6. Oktobar 2017.

Patuljci pojma nemaju

0:30
Da je Razija muško, bila bi vam veća i od Papeta i od Haseta, i od Bake i od Džeke, i od Bajevića i Pjanića zajedno, veća i od velikog Abasa Arslanagića i još većeg Marjana Beneša
Patuljci pojma nemaju
Boris Dežulović

Zvao me onomad davno u dva iza ponoći jedan da ispriča anegdotu. Imao je i on taj običaj, da zovne u gluho doba noći iz kafane i ispriča vic ili anegdotu.

Elem, bit će da je to bilo negdje 1989., igrale su košarkašice tuzlanskog Jedinstva u Beogradu - da li protiv Zvezde, Partizana ili Voždovca, nije sad ni važno - a okrutna publika na tribinama okomila se, veli, na dvometarsku zvijezdu Jedinstva Raziju Mujanović, rugajući joj se skandiranjem “Razija je muško!”. Nesretna Razija požalila se treneru Mihajlu Vukoviću da je publika zajebava, a legendarni Miki odgovorio joj: “Samo igraj Razo, boli te kurac!”

Preživio je taj tupavi urbani mit do danas, svi znate tu pouzdano autentičnu priču, još uvijek se po kafanama krezavo prepričava ta zlosmišljena epizoda, pa je po Fejsu dijele i klinci koji ne znaju ni tko je uopće ta, kako se zove, Razija Mujanović, osim što se njihovu naslijeđenom mizogenom šovinizmu neobično sviđa priča o djevojci iz sela Ratkovići kraj Čelića podno ljute Majevice, muškobanjastoj dvometrašici urnebesno smiješnog imena Razija, i treneru koji, sve valjda namigujući haveru na tribini, kaže: “Samo igraj Razo, boli te kurac!”.

Apokrifi se ne slažu samo u tome je li se igralo 1989. ili 1988., ili možda 1987., i je li se igralo u Beogradu ili u Zagrebu - ili u Šibeniku, ili možda u Sarajevu, gdje već - a i posve je zapravo svejedno: ako joj kasnih osamdesetih u jugoslavenskim dvoranama i nisu skandirali “Razija je muško!”, tužni mali muški luzeri i u Beogradu i u Zagrebu i u Šibeniku i u Sarajevu - i gdje već - odozdo joj to piskutavim glasićima skandiraju danas, prepričavajući tu bijednu laž sa sigurne udaljenosti od trideset centimetara i trideset godina.

Preživio je taj tupavi urbani mit do danas, pa se i dalje, eto, priča kako je Raziju Mujanović te 1989. zajebavala publika u Beogradu, ili Zagrebu, ili Šibeniku, ili Sarajevu, ili gdje već, jer posve je zapravo svejedno: cijela je naime istina, patuljci pojma nemaju, da se na utakmici zajebavala samo veličanstvena Razija Mujanović, uvalivši te večeri Partizanu, Zvezdi ili Voždovcu - ili Montingu, Elemesu, Željezničaru, kome već, posve zapravo svejedno - dvadeset osam koševa uz dvanaest skokova. Znam to prilično pouzdano, jer je dvadeset osam koševa i dvanaest skokova, kako bih vam rekao, te 1989. godine bio Razijin prosjek.

A prosječni šupak s kauč-tribine na to je imao reći samo “Razija je muško”. Jer siromah hobit ni s tog kauča ne može skočiti, ne umije prosječni šupak s metra udaljenosti ubaciti u koš ni papir od bureka, pa kad neka cura skoči dvanaest puta i dvadeset osam puta pogodi tri metra visoki koš, prosječnom je šupku jedino prihvatljivo objašnjenje da je ona nešto što on nije, nikad nije bio niti će ikada biti.

Recimo, muško.

Eh, patuljci, da je Razija muško… Da je Razija muško, bila bi vam veća i od Papeta i od Haseta, i od Bake i od Džeke, i od Bajevića i Pjanića zajedno, veća i od velikog Abasa Arslanagića i još većeg Marjana Beneša: bila bi vam Razija, da je muško, veća i od Nurkića i Teletovića, i od Raše i od Varaje, i od samog alaha Kindžeta Delibašića bila bi vam veća, jer nitko od njih i nitko od svih bosanskohercegovačkih muškaraca nikad ni u čemu nije bio četverostruki europski prvak i tri puta najbolji igrač kontinenta, nitko nije uz to s reprezentacijom uzeo srebro i na svjetskom prvenstvu i na Olimpijskim igrama, i još pride dva na prvenstvima Europe. Nitko od njih, čak ni Najveći Ikad Zlatan Ibrahimović, nije sa šest klubova u četiri europske lige osvojio trinaest državnih prvenstava.

I da je Razija muško, kao što su muškarci bili i ona šestorica giganata oko nje na svečanosti u ženevskoj Naismith Areni prošle subote, došao bi valjda u Kuću košarke u Švicarsku i netko iz Košarkaškog saveza BiH, stigla bi iz Bosne i Hercegovine vjerojatno i poneka stotina novinara i njihovih urednika, bili bi u Ženevi te subote i ministri i premijeri i sva tri člana Predsjedništva, pa da se slikaju s najvećim sportašem Bosne i Hercegovine svih vremena.

Ugurali bi se uguzi na fotografije iz Ženeve da je Razija muško, i da patuljcima nije sramota biti manji od žene. A nigdje se kao pored Razije Mujanović ne vidi koliko su patuljci mali. I ne bi tako, da je muško, na svečani prijem u FIBA-inu Kuću slavnih Razija Mujanović otišla kao na nekakvo rutinsko gostovanje - kao da ide u Beograd, Zagreb, Šibenik ili Sarajevo - da sama samcata uzme trofej, kako je već trofeje sama samcata uzimala svih dvadeset godina. Kao što nikoga od njih nije bilo ni na parketu Palazzo dello Sport del Campo u Firenzi one srijede 22. marta 1989., kad je dvadesetdvogodišnja Razija sa svojim curama hladno uzela trofej nedodirljivim amazonkama iz Primigija, europskim šampionkama što su došle po petu titulu zaredom, ukupno šestu u svom sedmom uzastopnom finalu, pa šokirane porazom od autsajderki iz Tuzle nikad više nisu postale ni prvakinje Europe, ni prvakinje Italije, niti ičega ikada, sve do dana današnjeg.

Kao što je, najzad, Razija sama samcata bila sve ove godine, sama od muškaraca i u dva braka i u cijeloj Bosni i Hercegovini, da nikome u državi i njenom košarkaškom savezu nikad na pamet nije palo da pita, “gdje je, bogati, Raza?”.

Sve u strahu da će čuti: “Eno je u FIBA-inoj Kući slavnih, što?”

I stvarno, pogledaju gnomovi malo bolje, a ono Raza na pozornici Naismith Arene, Kuća slavnih klasa 2017., sama među muškim divovima, u društvu sve do jednog Najvećeg među Najvećima: Valdis Valters, onaj ubojica što nam je u Madridu 1986. nakon Sabonisa i Homičusa zabio treću tricu u četrdeset sekundi, pa Moše Miki Berkowitz, legenda Maccabija koji u europskoj košarci sedamdesetih i osamdesetih nije bio još samo Dražen Petrović, onda Pero Cameron, onaj maorski džin koji je tamo s pacifičke pučine na dnu kugle Zemaljske sam samcat dovukao Novi Zeland u polufinale Svjetskog prvenstva u Indianapolisu 2002., uz njih Toni Kukoč, najčuvenija europska ljevica poslije Karla Marxa, i Duda Ivković, selektor reprezentacije bez države, trener najveće bijele momčadi svih vremena, potom - govno se čovjeku smrzne dok piše - Veli Crni Jože Shaquille O’Neal, a za njima, da se historiji za puta nađe, kompletan mitološki Dream Team iz Barcelone 1992., sa sve Michaelom Jordanom, Larryjem Birdom i Magic Johnsonom.

I među njima, sunce ti jebem, Razija Mujanović iz sela Ratkovići kraj Čelića podno ljute Majevice!

Dupe bi, eto, dali patuljci s kauč-tribine da im je s Tonijem, Dudom, Shaqom i Dream Teamom biti u istom kantonu, a kamoli u istom kadru, na zboru stanara Kuće slavnih, među najvećima svih vremena kao komšijama za jutarnju kafu. Pa preostalo jadnicima tek da se na kauču igraju muškaraca i slinavo skandiraju “Razija je muško!”.

Samo igrajte, gnomovi, boli vas kurac.