loader_50x90
loader_50x90
logo
Rubrika: Kolumne
Plaćeno je, ne dolaz’te više
još 25 min. čitanja
četvrtak
7. Decembar 2017.

Plaćeno je, ne dolaz’te više

0:30
Zaposlenici suda treba da naprave prolaz gdje će se ambasadori i delegacija kretati, uz aplauz, kao i da sačekaju da delegacija ode
Plaćeno je, ne dolaz’te više
Milan Blagojević

Prošlo je već mnogo godina, ali nisam zaboravio jednu anegdotu iz Gračanice u kojoj sam proveo priličan dio svog života. Elem, živio je u tom gradu jedan dobrodušan čovjek, mislim da se zvao Kemo, koji je tepao, a radio je kao pomoćni radnik u jednoj od gračaničkih radnji. Zbog njegove govorne mane šereti su voljeli zbijati šale, pa su mu tako jednom prilikom u nekoliko navrata dolazili i postavljali pitanje da li je jedna osoba platila neki dug radnji u kojoj je Kemo radio. U jednom trenutku Kemi je sve to dodijalo, pa je šeretima, kad su mu došli po ko zna koji put, tepajući kratko odbrusio: “Plaćeno je, ne dolaz’te više.”

E kao Kemo, tako i ja ovih dana osjećam ljudsku potrebu da ovima iz Evropske unije kažem ono isto što je Kemo onomad odbrusio gračaničkim šeretima, za šta imam dva razloga. Jedan od njih odnosi se na domaće pravosuđe i našu servilnu (ne)kulturu, spremnu da do bola podilazi svemu što dolazi sa Zapada. Primjer koji slijedi to najbolje potvrđuje, a radi se o rekonstrukciji zgrade Okružnog suda u Banjaluci u kom radim. Već godinu dana, ako ne i duže, traje nadziđivanje te zgrade jednim spratom, što valjda finansira Evropska unija. Tim povodom za 5. decembar ove godine programirano je i održano otvaranje, sa sve vrpcama, zastavom EU (a čija druga bi bila) koju treba skinuti sa jedne table okačene na zid u holu suda i, naravno, neizostavnim Lars-Gunarom Wigemarkom, šefom Delegacije EU u Bosni i Hercegovini. No, ne lezi vraže, sve to nije dovoljno, pa je u naš sud stigla ni manje ni više do naredba kako svi mi zaposlenici tog suda moramo da se ponašamo ovim povodom. Dakle, negdje oko 13.30 sati 5. decembra 2017. mejlom je (od predsjednice suda) svim sudijama i ostalim zaposlenim u Okružnom sudu u Banjaluci stavljeno do znanja doslovno sljedeće (kurziv u citatu je moj): “Poštovani, predsjednici suda je naloženo da što veći broj zaposlenih dočeka Delegaciju Evropske unije sa ambasadorima u prizemlju zgrade suda. Zaposlenici suda treba da naprave prolaz gdje će se ambasadori i delegacija kretati, uz aplauz, kao i da sačekaju da delegacija ode, jer će vrlo kratko trajati obilazak, a sve će se dešavati između 15.30 do 16.20 časova”. Ne zna se subjekt koji je sve ovo naložio predsjednici suda, ali je u ovom trenutku možda važnije to što je predsjednici, pa još suda, taj neko naložio da se mora(mo) ponašati na navedeni način (što ja naravno nisam učinio).

Dok pišem ovaj tekst u mojoj kancelariji, slušajući graju iz špalira dobrodošlice koji su već formirali zaposlenici suda čekajući EU delegaciju sa sve domaćim čimbenicima, razmišljam ne samo o tome kako sve na ovom svijetu ima svoju cijenu, već zaključujem i kako se u mentalnom sklopu našeg čovjeka ništa u suštinskom smislu nije promijenilo. Aplauz koji do mene dopire baš u ovom trenutku neodoljivo me podsjeća na aplauze iz brojnih špalira u kojima sam davno učestvovao kao Titov pionir, slaveći već odavno zaboravljene praznike kojima smo morali prisustvovati. Ali, ako smo to morali raditi tada, imali smo i zašto, jer je to bio sistem koji je u svojoj socijalno-ekonomskoj dimenziji omogućavao svakom čovjeku da bude istinski čovjek. Danas, nažalost, imamo socijalu, koja je antipod svemu ljudskom čime je obilovalo ekonomsko uređenje bivše zajedničke nam države. A u tu socijalu gurnula nas je upravo EU, tako što je na primjer svojevremeno osmislila tzv. kriterijume iz Kopenhagena, kao uslov da bi joj se pridružile države koje to žele. Među tim kriterijumima je i postojanje funkcionalne tržišne ekonomije, što za države koje su tada tek izašle iz socijalističkog sistema nije značilo ništa drugo do da moraju izvršiti privatizaciju državne svojine. To je ubrzo dovelo do stampeda prvobitne akumulacije kapitala koja, kako je davno zapazio Marks: “igra u političkoj ekonomiji otprilike istu ulogu koju u teologiji igra grijeh prvog čovjeka... A čim je u pitanju svojina, nameće se sveta dužnost da se stanovište dječijeg bukvara utvrdi kao jedino ispravno za staro i mlado i za sve stupnjeve razvitka. U stvarnoj istoriji osvajanje, podjarmljivanje, pljačka i ubijanje, jednom riječi nasilje, igra, zna se, glavnu ulogu”. U tom nasilju i pljački prvobitne akumulacije stradali su i još uvijek stradaju brojni obični ljudi i njihove porodice, jer je to svojevrsna sociološka zakonomjernost tzv. pretvaranja državne u privatnu svojinu. Svjesna je EU svega toga, kao što je svjesna i činjenice da je i Evropska konvencija o ljudskim pravima (o)smišljena da bi, ušima svakog čovjeka primamljivo, glorifikovala privatnu svojinu, pri čemu se ne vidi da je to sve zarad zaštite bogatstva najkrupnijih kapitalista (milijardera i milionera), dok je skromna privatna svojina najvećeg broja ostalih ljudi puki kolateral.

Kao što nam EU nameće ove “vrijednosti”, tako nam pomoću svojih ljudi nastoji usaditi u naše glave i ponašanje koje ne samo što je strano ovdašnjem pravosuđu nego se protivi i zdravoj pameti. Nedavno sam ukazao da su stranci ovaj posao već odradili u Opštinskom sudu u Sarajevu. Naime, taj sud je u martu 2017. godine, pod pokroviteljstvom inostranih sudija i VSTVBiH, donio akt koji je nazvao smjernicama za postupanje u parničnom postupku. Zatim je, primjera radi, u članu 2. tih smjernica propisano da će sud odbaciti tužbu u parničnom postupku ako utvrdi da tužilac ili tuženi nije bio živ u trenutku podnošenja tužbe. Ova odredba je nezakonita, jer tako nešto nije propisano kao mogućnost nijednim članom važećeg Zakona o parničnom postupku Federacije BiH. U preambuli smjernica Opštinski sud u Sarajevu je naveo da ih donosi na osnovu člana 4. C.1.3. Ustava Federacije BiH. Međutim, ta a ni bilo koja druga odredba pomenutog ustava ne daje pravo bilo kom sudu u Federaciji BiH da donese ovakav akt, jer je njome propisano da se samo zakonima Federacije BiH mogu propisivati postupci pred sudovima u tom entitetu. No, uprkos tome ove smjernice i dalje egzistiraju.

Sada stranci, opet uz podršku VSTVBiH, nastoje uspostaviti neustavnu praksu u vidu povremenih sastanaka radi saradnje između Okružnog suda u Banjaluci i svih osnovnih sudova sa njegovog područja. Na to nas žele navesti sudije koje nam ovdje dolaze iz Holandije i Norveške, pa nas tako oni “edukuju” kako bi bilo dobro da se povremeno organizuju sastanci nižestepenih i višestepenih sudova, na kojima bi sudije prvostepenih sudova postavljale pitanja kako da riješe predmete u kojima sude i kako bi, da apsurd bude veći, žalbeni sud trebao da ujednači svoju sudsku praksu. Jednostavno kazano, ovi stranci, što bi k’o fol da nam pomognu, govore kako bi bilo dobro organizovati divan, na kom bi prvostepene sudije divanile onima koji su u hijerarhiji viši od njih o tome šta ovi viši trebaju da rade i kako da rade da bi ujednačili svoju sudsku praksu. Koliko su ovi stranci uporni u tome, a sve to im se još i plati, svjedoči i činjenica da je za 11. i 12. decembar ove godine u Vrhovnom sudu Republike Srpske zakazan divan između sudija tog vrhovnog suda, zatim sudija Okružnog suda u Banjaluci i sudija osnovnih sudova, a sve pod budnim okom nekoliko sudija i pravnih savjetnika iz Amsterdama. Prema već utvrđenom dnevnom redu, svi oni trebaju da divane i o navodnom nepotrebnom ukidanju presuda, što je kao predmet divanjenja predviđeno u okviru tačke 1 prvog radnog dana. Za one neupućene, ovo znači da će sudije Vrhovnog suda RS-a objašnjavati na ovom neformalnom skupu sudijama Okružnog suda u Banjaluci zašto im ukidaju presude te ih na ovakvom skupu, suprotno zakonu, još i uvjeravati da je to potrebno i zašto je potrebno. Potom će i sudije Okružnog suda u Banjaluci isto to u pogledu svojih odluka objašnjavati sudijama osnovnih sudova sa svog područja. I kao što nije bilo dobro za zaposlenike suda da danas ne naprave špalir i aplaudiraju Delegaciji EU te budu u sudu sve vrijeme dok ta delegacija ne ode, tako nije dobro ne doći na ovaj divan (a ja svakako neću doći), jer će na tom divanu svi učesnici (prvostepene sudije, žalbene sudije i vrhovne sudije, sa sve strancima i VSTV-om) zauzeti stavove kako bi trebalo riješiti ”problem” nepotrebnog ukidanja presuda. Potom će se stranci, sa sve VSTV-om BiH, moći hvaliti kako su “unaprijedili” ovdašnje pravosuđe te će sebe predstavljati velikim ekspertima i za sve to biti dobro plaćeni. Kako vidimo, opet nam stranci kroje kapu, što bi bilo smiješno da nije tužno i tragično.

Svjesna je EU svih ovih tegoba i tragedija, kao što je svjesna da ih ona produkuje između ostalog i na način na koji sam nastojao ovdje ukazati, što nikakav njen novac ne može popraviti. Naprotiv. Stoga, poput Keme s početka ovog teksta, EU i njenim stručnjacima možemo reći: “Platili ste, ne dolaz’te više”.

DR. MILAN BLAGOJEVIĆ

(Autor je sudija Okružnog suda u Banjaluci)