loader_50x90
loader_50x90
logo
Rubrika: Kolumne
Ponosna prošlost
još 25 min. čitanja
četvrtak
12. Oktobar 2017.

Ponosna prošlost

0:30
Jeste li se zapitali zašto niko ne veliča sadašnjost? Zato što je sadašnjost ne samo ozbiljna i teška, već je i prijeteća. Takvom su je učinili ovi isti narodi i njihovi lideri, koji utočište traže u davnoj prošlosti
Ponosna prošlost
Gojko Berić

Srbi mogu biti ponosni na svoju prošlost! Ova floskula, koja i nema baš mnogo veze sa realnim istorijskim događajima, postala je patriotski trend među srpskim istoričarima, akademicima i piscima, kao i među pravoslavnim sveštenstvom. Srpski političari, logično, populistički slijede narodnjačko stanje duha. Mediji su tu da taj novi opijum doziraju naciji. I što je ta prošlost udaljenija, ona, izgleda, u narodnoj percepciji postaje sve slavnija, sve tamo do Nemanjića i careva Dušana i Lazara, oca “nebeskog naroda”. Poznato je, uostalom, koliko su Srbi opsjednuti mitovima o svojoj prošlosti i stereotipima iz epske narodne poezije, pri čemu je mit o bici na Kosovu u samom temelju njihovog duhovnog identiteta. Tom mitu nije odolio ni Slobodan Milošević, koji je prije 28 godina na Gazimestanu, povodom 600. godišnjice pomenute bitke, pred milionskom masom izgovorio čuvenu rečenicu: “Ako ne umemo da radimo, umemo da se bijemo.” Međutim, Miloševićevi izgubljeni ratovi su pokazali da je on bio u velikoj i fatalnoj zabludi - Srbi ne samo što su nanijeli veliko zlo drugim narodima, već su u svim aspektima unesrećili i sebe. Srbija je danas prilično zapuštena zemlja sa zastarjelim činovničkim aparatom, siromašna, bez ikakve značajnije industrije, politički stiješnjena između ruskog čekića i američkog nakovnja. Uzgred rečeno istaknuto mjesto u srpskoj percepciji vlastite “ponosne prošlosti” zauzima i vladika Nikolaj Velimirović, poznat kao žestoki protivnik svega što je dolazilo sa Zapada, pa je tako bio i protiv uvođenja željeznice u Srbiji, smatrajući voz zapadnjačkim smećem. Ima danas u tome neke simbolike. Kad je jedan novinar upitao Vučića zašto putnički voz od Beograda do Niša ide punih jedanaest i po sati, koliko je išao i prije sto godina, tadašnji premijer je ironično odgovorio: “Ne ide toliko, ide pola sata manje.” U vrijeme “mračnog socijalizma” voz je pomenutu dionicu prelazio za dvostruko manje vremena.

Povratak “ponosnoj prošlosti” nije, međutim, srpski specifikum. Raspadom Jugoslavije potonuo je svijet u koji su generacije vjerovale i u njemu imale nadu. Sa tim svijetom nestao je i njegov sistem vrijednosti, kako loših tako i onih dobrih, koje su nacionalističke vlasti izbrisale iz svog kulturnog modela, od političkog diskursa do školskih udžbenika. Moral kao pojam potpuno je odstranjen iz svih novouspostavljenih društvenih normi. Svi narodi bivše zajedničke države su svoj novi identitet potražili u nekoj drugoj, daljnjoj prošlosti. Hrvati su u tom pogledu bili najradikalniji. Učinili su to uz snažnu kampanju Katoličke crkve, tvrđave hrvatskog kleronacionalizma. Tuđman je u službenu komunikaciju uveo tzv. novogovor, kako bi se hrvatski jezik što više razlikovao od srpskog, dok je u svojoj političkoj doktrini išao toliko daleko da je tvrdio kako je Pavelićeva NDH “bila izraz volje hrvatskog naroda”. Nacionalizam i ksenofobija, koji se svakodnevno, naročito na lokalnom nivou, manifestuju kao šovinizam i fašizam, postali su, manje-više, zajedničko načelo nacionalističkih režima od Triglava do Đevđelije. Zajednička im je i estradna simbioza sa Crkvom, uspostavljena tokom proteklih ratova, pa se jedni drugima i danas miješaju u nadležnost. Prije nekoliko mjeseci srpski patrijarh Irinej se stavio u ulogu vrhovnog komandanta, rekavši kako bi na Kosovo, ako ga Srbija u svoj posjed ne vrati milom, trebalo poslati vojsku, dok hrvatski premijer Andrej Plenković ovih dana obavještava naciju da je u Vatikanu sa papom Franjom razgovarao o kanonizaciji kardinala Alojzija Stepinca i da je njegov “dojam da taj proces ide u pravom smjeru”. Kontroverzni kardinal je osuđen zbog navodne podrške ustaškom režimu u toku Drugog svjetskog rata.

Miroslav Krleža je imao podrugljiv odnos kako prema mitu o srpskom junaštvu, tako i prema mitu o hrvatskoj kulturi. “Sačuvaj me Bože srpskoga junaštva i hrvatske kulture”, pisao je. Vrijeme mu je itekako dalo za pravo, a slučaj je htio da oba mita potonu u Bosni i Hercegovini devedesetih godina prošlog vijeka - prvi u krvi srpskih masovnih zločina nad bošnjačkim, djelimično i hrvatskim stanovništvom, a drugi u modrozelenoj Neretvi u koju se, pogođen granatama “hrvatske kulture”, stropoštao simbol Mostara Stari most. Valjda je i to dio srpske, odnosno hrvatske “ponosne prošlosti”. Po zakonu spojenih posuda, čija su dva kraja u Beogradu, odnosno Zagrebu, mit o “slavnoj prošlosti” obuzeo je i narode Bosne i Hercegovine, pa je jedni vide u propaloj monarhiji, drugi u vremenima svojih kraljeva i banova, dok su treći nostalgični za vremenima begova i paša, vezira i sultana.

Ni u jednoj od njih nema mjesta za četverogodišnju antifašističku borbu Titovih partizana, nema mjesta za generacijske podvige u socijalističkoj izgradnji zemlje, nema mjesta za golemi međunarodni ugled Jugoslavije niti za njezin čuveni crveni pasoš. Prošlost u kojoj su pred kapije sarajevskih fabrika - a tako je bilo i u Mostaru, Tuzli, Zenici, Banjoj Luci, Bugojnu, Trebinju ili Prijedoru - svakog jutra stizale desetine autobusa sa njihovim radnicima, ta prošlost nije “ponosna prošlost”. Ona je proglašena za mračno doba i kao smeće izbačena iz revizionističke istorije. Tito je postao zločinac, narodni heroji ubice, a partizani okupatori oslobođenih sela i gradova. Srbi su rehabilitovali Dražu Mihailovića, Tito je protjeran i iz Beograda i iz Zagreba, a podmladak SDA namijenio mu je istu sudbinu i u Sarajevu; u partizanskom Mostaru ulice narodnih heroja zamijenjene su imenima ustaških zločinaca, dok bošnjačka nacionalistička vlast jednoj osnovnoj školi u Sarajevu daje ime čovjeka koji je simpatizirao fašizam. Šta je to ako nije nostalgija za jednom mračnom ideologijom, sa kojom se nacionalističke vlasti na takav i slične načine poistovjećuju?

Narodi su se vratili u prošlost i u njoj će još zadugo ostati zarobljeni. Budućnost postoji samo za one koji je traže izvan ovih prostora. Ali, jeste li se zapitali zašto niko ne veliča sadašnjost? Zato što je sadašnjost ne samo ozbiljna i teška, već je i prijeteća. Takvom su je učinili ovi isti narodi i njihovi lideri.