loader_50x90
loader_50x90
logo
Rubrika: Kolumne
Puzajuća talibanizacija
još 25 min. čitanja
ponedjeljak
16. April 2018.

Puzajuća talibanizacija

0:30
POLITIČKI ŽIVOT I SMRT: Dođoše dakle iz podzemlja s crnim mantijama i uđoše i u srednje škole da riješe otvorena pitanja prošlosti
Puzajuća talibanizacija
Đorđe Krajišnik

Ima već šesti dan ne silazim do čaršije, ni Salčinoviću se ne da, svi poslovi su stali. A brige nas, pregoleme, evo more. Taman smo mislili da smo sa žičarom prevazišli sve probleme i da ubrzano srljamo u budućnost, ali avaj. Cijeli svijet, što bi rekla Internacionala, iz temelja se mijenja. Prvo je došao čovjek usna u južne naše krajeve, a poznato je da proročanstvo Tarabića kaže da kad čovjek usna dođe u južne krajeve, da se polovi planete pomjeraju, a mila nam domovina ulazi u nemirno razdoblje. I eto, nismo kako treba ni sabrali tu posjetu, tu pruženu ruku stabilnosti i garanta mira, kad saveznici udariše na Siriju. Toliko nas je ta intervencija uzbihuzurila da evo još ne znamo ni na koju stranu bismo pošli, gdje našu borbenu gotovost da pokažemo i ponudimo. Ko zna gdje ćemo biti u ovom ratu, jer ako bude opet ono “bolje rat, nego pakt”, pred nama je nerazmrsiva dilema. A počelo je i kod nas, sve je kao u nekoj pripremnoj fazi. Eno onog jednog pisca zabraniše, ne dadoše mu da u rudokopu jednog od naših najdubljih rudnika održi predavanje o Fukoovom klatnu i njegovom uticaju na iskapanje rudnog blaga. Tako to biva u zemlji u kojoj je više disidenata nego pisaca po glavi stanovnika. Ali nije lako piscima, đe lako.

I taman kad pomisliš da eto nije Sirija Crna Gora, pa da rat sad ko nekakva gripa pređe na nas, eto ti prijetnje gdje se najmanje nadaš, izunutra udariše. Nakon što je Predsjednik najprosperitetnijeg entiteta odavde pa do Sudana riješio sva makro i mikroekonomska zastranjenija, i nakon što su se ataci Srbske časti i onih Noćnih kojota pokazali ipak kao nedovoljna snaga da entitet poguraju u napredak, dosjetio se Predsjednik oružja koje ne može omanuti, koje ne puca ćorcima, već konkretno atakuje. Tako to biva kad se traži borbena gotovost, onda Predsjednik svesvetog srbaljskog vaseljenja siđe u podzemni svijet pravoslavne duhovnosti pa odozdo dozove u pomoć uvijek ko puška zapeto sveštenstvo. I nema tu dilema, odmah se sklopi i podeblja savez, ona sraslost džamahirijskog entitetsko-molebdanskog duha i militantnog SPC-ovskog duhovnog obzora. I bi pravoslavizacija, ko talibanizacija. Kad je predsjednik izišo iz podzemlja, otamo gdje su svetom vodicom blagosiljali kame i klanja, pa potom u mirnom razdoblju seksualno zlostavlja djecu (pa i popovi su ljudi), uzviknu na sav glas, da ga sve serbstvo dobro čuje: “Nek bude vjeronauka, svaki svoga zadužite popa”.

Tako, svaka kuća u entitetu dobi da uz tričave mjesečne račune plaća po jednog popa. A ko ne bude plaćao popa, i ko ne bude slao đecu da je popovija po školama oblikuje u duhu Nikolaja Velimirovića, smatraće se, jel, izdajnikom roda svoga. Tako i treba. Jer On je rekao da je korektan odnos između vlasti u Srpskoj i Srpske pravoslavne crkve i da se zajedničkim snagama pokušavaju riješiti neka otvorena pitanja, koja, kako kaže, nisu pitanja samo ovog vremena već i prošlosti. Dođoše, dakle, iz podzemlja s crnim mantijama i uđoše i u srednje škole da riješe otvorena pitanja prošlosti. To što svaki dan naše gradove napusti bar jedan autobus onih koji su se umorili od čekanja da ovdje počne sadašnjost njih ne brine, taman kad se cijela zemlja isprazni u Njemačku, ostaće Predsjednik, njegova svita i sto hiljada popova da se mole za tu prošlost. Dakako, morate znati, to je ona slavna prošlost još od Kosova, i od vakta kad je Stefan Nemanja po Bosni jeretike spaljivao. Dobro, jeste to i ona druga prošlost, ona nedavna, ali za nedavnu Predsjednika ništa ne brine, zna On pravu istinu. Republika Srpska je još od ledenog doba tu, samo joj niko dosad to nije rekao. Ali evo On je tu, da nas konačno vrati u tu prošlost, pa da kad nestane hljeba, vjerujemo da će ga biti i gledamo u nebo neće li pasti. No ni tad, kad hljeba ne bude, niko se neće usuditi prestati plaćati svog popa. Pop ti je ovdje nešto ko sto maraka u novčaniku, ko ima popa, i ko u školi sluša popa, ih, doguraće možebit i u Rusiju.

Predsjednik, međutim, zna da je popovija pokatkad neodgovorna, oće i popit, i švercovat drogu, pa je odlučio pojačati disciplinu i dovesti Ruski pravoslavni centar za prevaspitavanje. Da pomogne, da učvrsti vjeru. “Želimo da i u Crkvi i u državi, kao i cijelom našem narodu, bude sve dobro, napredno, blagosloveno, kako u ovom vremenu tako i u budućnosti”, ushićeno je reko Vladika. I bi blagosloveno. Donese onaj čovjek platu kući, pa piše spisak troškova, pa mu se brkovi i oči slatko nasmiju i radost ga obuzima kad dođe do stavke popovi. I tako, taman nekako poraziš ISIL, al nikako mu ubiti taj duh. Treba samo gledati u prošlost, i biće svega.