loader_50x90
loader_50x90
logo
Rubrika: Kolumne
Riječ koja nestaje
još 25 min. čitanja
ponedjeljak
12. Februar 2018.

Riječ koja nestaje

0:30
POLITIČKI ŽIVOT I SMRT: Kad metla istorije bude čistila naše đubrište, ona će jednako sa njega pomesti i vlast i opoziciju, i ostaće, konačno, ništa
Riječ koja nestaje
Đorđe Krajišnik

Zvao me, što bi reko Boro Dežulović, neku noć u dva iza ponoći ministar sigurnosti BiH da ispriča vic. Ima on, jel, tako običaj nazvati, kad se osjeti izgubljen u prevodu da mu kao čuveni jezikoslovac rastumačim šta jest i kako jest. Eto, što ti je crni hljeb novinarsko-literarni. Elem, svako malo tako neko se osjeti lost in translation pa ti mi moramo tumačiti i rastumačivati kako je ovaj reko, a kako je onaj preveo. Jer, znate, o različitim se jezicima, takoreći dijametralno različitim, radi na ovim našim južnoslovenskim stranama. Svašta se može u prevodu izgubiti. Elem, pomislio je ministar sigurnosti možda na genocid, i htio je eto reći da se u Srebrenici desio isti. I sad narod viknuo eureka, evo konačno neko da osvjetla obraz, da shvati jade jedne mračnjačke politike i raskrinka je. Da malo danemo dušom, pogledamo se ko insani u ogledalo. I čulo se, i oko Miljacke, i oko Vrbasa, i sve nekako odahnulo, pomislivši evo biće moguć i čuveni bosanskohercegovački suživot, evo još jednog našeg pomiritelja i iskupitelja. Kadli najednom ta tako mrska i teško izgovorljiva riječ, kad se radi o zločincima u vlastitim redovima, posta hirovita.

Ono Dragan jeste možda pomislio da ona međunarodna konvencija o geocidu jasno tumači šta je taj genocid, ali džaba ti konvencije, i zalud ti sudske presude kad se u entitetu na skoro pola države genocid tumači kao riječ koja nestaje, kao nekakva riječ ponornica. Svako koju godinu, pomisli tako neki republičkosrpski opozicionar, a svak je bar jednom bio u opoziciji, da ne bi možda bilo zgoreg konačno reći pravim imenom šta se u Srebrenici desilo. I taman zausti da kaže genocid, kadli mu se ukaže zacrvenjeno Dodikovo lice, i može sad taj opozicionar bit jak ko bosanski mrki međed, ono lice mu se javlja u košmarnoj izmaglici i sve se smije i viče: genocid, genocid, genocid, haha... Utom ti se onaj opozicionar probudi, i brže-bolje kupi novine gdje je juče pričao, kad imaš šta tamo vidjeti. On je mislio da kaže stravičan zločin, a ovi mu zlobnici prevedoše genocid. A gdje ćeš, jel, kad ti se crveno lice ukaže u snu reć da je genocid. Jerbo, ako jednom to kažeš, viču vamo izdajnik, a gdje ćeš međ Srbljima uz izbore bit takav izdajnik. I šta će onda napaćena naša opozcija, nego drži-ne daj, zovi novinare, da se objasni i rastumači kako, pazi ovamo, kad se misli na stravičan zločin, onda se ne misli na genocid. Razlika je, dakako. Jer ako kažeš genocid, uvodiš u politiku mrvu ljudskosti, i moglo bi se protumačiti da evo konačno želimo krenuti naprijed. A kad kažeš stravičan zločin, ono jeste, ima i to svoju težinu, ali stvarnosti ne odgovara.

I nije, da bude pravo, ni meni drago da se potkusuruje sa kostima mučki ubijenih u genocidu, ni ovako, ni onako. Ni sa ove, ni sa one strane. Al mi se povraća od te jalovosti republičkosrpske opozicije da jedared konačno napravi distancu od rasističko-nacionalističke ideologije na kojoj se evo gotov trideset godina neprestano jaše. Svako malo se ona distancira na različite načine od te svoje mrske pozicije, ali postoje teme koje su neprikosnoveno svesrpski stav, bio vlast ili bio opozicija. Što će reći, kad metla istorije bude čistila naše đubrište, ona će jednako sa njega pomesti i vlast i opoziciju, i ostaće, konačno, ništa. Ono se kaže, Jasenovac je bio genocid. Eno i Dodik to zna, nekidan pozvao Hrvatsku da to prizna. I moraš bit budala da to negiraš. No, kad se kaže u Srebrenici je bio genocid, onda se automatski u malom mozgu jedne orkestrirane pameti, programirane samo na vlastitu viktimologiju, upali signalna lampica, da to ne može biti. Zar mi da smo to radili. Pa se onda blebeće ono time se obilježava čitav jedan narod. A laže se, jer se čitav jedan narod obilježava tek onda kad njegove glavešine insistiraju i istrajavaju da se stvari konačno, bez eufemizacije direktno nazovu pravim imenom. Kaže, bio je stravičan zločin jer Mladićeve vojske i paravojske nisu ubile sve što su u Srebrenici zatekle, pustili smo, kaže, žene i djecu. Šta znači to, da su sve stigli pobiti, tad bi i bio genocid? Ovako, samo stravičan zločin? I Prijedor isto? Možda je to žal što se jedan plan nije proveo do kraja. Možda se u toj umanjenici krije bolesna krvava nostalgija?

Zvao me tako, kažem, ministar sigurnosti, a ja mu poslao link na tekst Lešeka Kolakovskog “O kolektivnoj odgovornosti”. Evo, reko, ministre, nije teško, pročitaj. Valja ponekad i to. Ima tamo jedna slikovita anegdota o fudbalu i navijanju, stari je Kolakovski to lijepo sažeo, pametnom bude začas jasno. Kad se hoće sabrati, ono dva plus dva.