loader_50x90
loader_50x90
logo
Rubrika: Kolumne
SDP-ova s(t)imulacija demokracije
još 25 min. čitanja
ponedjeljak
14. Maj 2018.

SDP-ova s(t)imulacija demokracije

0:30
Koga laže SDP? Članstvo, kojem se šalje žvaka kako se nešto pita, političke partije iz onog šireg spektra od kojeg očekuju podršku svom kandidatu ako ga bude ili se udvara konkurentima?
SDP-ova s(t)imulacija demokracije
/Vildana Selimbegović

Saša Magazinović, predsjednik Glavnog odbora SDP-a BiH, ne krije radost što je Denis Bećirović javno prihvatio da bude jedan od kandidata na partijskom referendumu na kome će se odlučivati hoće li SDP u utrku za člana Predsjedništva BiH, odnosno ko će ponijeti kandidaturu. Uz napomenu da će kandidat SDP-a - ako ga bude - imati širu podršku političkih stranaka, Magazinović je iskazao i vlastiti stav o neizvjesnosti partijskog referenduma - zakazanog za 24, 25. i 26. maj - jer će biti i onih koji će podržati Nermina Nikšića, Jasmina Imamovića i Mirzu Kušljugića, a to je i prilika da testiraju “kandidaturu Svetozara Pudarića”. Kako god, tek nakon referenduma, objasnio je Magazinović, SDP će moći govoriti o tome da li će imati svog kandidata za Predsjedništvo ili će podržati kandidata neke druge političke stranke. Već danas se očekuje prvo okupljanje referendumske komisije, a rezultati referenduma bit će poznati 27. maja na velikoj stranačkoj konvenciji (u jeku SDP-ovog referenduma bit će još jedna konvencija, ona SDA-ova koja će birati također kandidata za člana Predsjedništva BiH, s tom razlikom što SDA nema dilema o kandidaturi). Pravo glasa na referendumu imat će blizu 43.000 članova.

Pravi praznik partijske demokracije, kako i dolikuje jednoj ozbiljnoj političkoj partiji građanske orijentacije, reklo bi se, da nije detalja na koji je prvi ukazao jedan od “prozvanih”, da ne kažem test-kandidat Svetozar Pudarić. Pudarić je, naime, netom po okončanju subotnje sjednice GO SDP-a, nekako u vrijeme dok je Bećirević ispisivao dirljivo patriotsko-partijsko obraćanje članstvu prihvaćajući eventualnu kandidaturu, na svom FB profilu partijske drugove obavijestio da su džaba krečili. Datum koji je određen za objavu rezultata referenduma i utvrđivanja da li SDP ima kandidata je dva dana nakon isteka roka za predaju zahtjeva za ovjeru političkih partija za izbore. Podsjećajući na redoslijed izbornih aktivnosti koji je obznanila Centralna izborna komisija BiH, Pudarić citira objavu u kojoj jasno stoji da do 25. maja svi politički subjekti moraju dostaviti partijske registracije i platiti takse, od kojih ona za kandidaturu za člana Predsjedništva iznosi 20.000 KM. U konkretnom slučaju SDP-a to zapravo znači da već drugog dana partijskog referenduma ističe rok za odluku hoće li biti kandidature?! Istina je, imena kandidata ne moraju biti prijavljena, ali taksa se platiti mora.

I dok SDP mudro šuti ne obazirući se na ova drugarska upozorenja partijskog kolege Pudarića, na društvenim mrežama i u medijima rasplamsala se rasprava: koga laže SDP? Članstvo, kojem se šalje žvaka kako se nešto pita, političke partije iz onog šireg spektra od kojeg očekuju podršku svom kandidatu ako ga bude ili se pak naprosto udvara konkurentima, ostavljajući im prostor? Ima i onih koji su skloni tezi kako je, nažalost, čitav događaj rezultat domaće bolesti poznate kao partijska bahatost, nemar, nebriga i potpuno potcjenjivanje članova i birača. Naravno, bilo je i dušebrižnika koji su požurili optužiti Pudarića što je obznanio partijski propust, valjda uvjereni kako je ogledalo krivo što je slika loša. Zarad njih, a i ostalih koji se možda ne sjećaju priče o Pudarićevoj kandidaturi, valja podsjetiti da uopće nije riječ o ambiciji nekadašnjeg potpredsjednika Federacije i dugogodišnjeg visokopozicioniranog esdepeovca da se nađe među kandidatima, već o principijelnoj bici koju je Pudarić predložio svojoj partiji. Izborni zakon BiH je, naime, vrlo precizan: članovi Predsjedništva se biraju tako što se u Republici Srpskoj bira srpski, a u Federaciji BiH bošnjački i hrvatski. Kako je Pudarić Srbin, on je svojom samokandidaturom - i to je javno rekao u više navrata - naprosto želio isprovocirati raspravu o odnosu SDP-a BiH prema izboru za člana Predsjedništva i to u ovom izbornom ciklusu. “Ne, dakle, načelnu”, kazao je Pudarić u Oslobođenju, “nego vrlo konkretnu raspravu koja će pomoći SDP-u da se odredi prema svojim kandidatima. Ne radi se o osporavanju Ustava BiH, nego o osporavanju odredbi Izbornog zakona koje regulišu tu materiju.” Riječ je o klasičnoj diskriminaciji prisutnoj u ionako spornom Izbornom zakonu BiH, ali i pokušaju da SDP kao građanska partija na najpraktičnijoj ravni ukaže na ovaj problem jer nema apsolutno nikakvih dilema - CIK i Apelaciono vijeće Suda BiH bi odbili ovu kandidaturu. Valja naglasiti da Pudarićeva samokandidatura nije uopće isključivala, da ih tako nazovemo, prave SDP-ove kandidate.

No, problem sa SDP-om nije (samo) u nespremnosti da se bori protiv diskriminacija u Izbornom zakonu BiH. Ova šarada sa zakazivanjem referenduma članstva o odluci hoće li (i ko će) biti kandidat u vrijeme kada se kandidatura već mora prijaviti dobra je ilustracija odnosa partijskog rukovodstva prema stavu baze. Šta će SDP, recimo, ako baza kaže da hoće za kandidata Željka Komšića? Što nije isključeno jer sam predsjednik GO SDP-a ne samo što licitira imenima (i onih koji nisu kao Bećirović prihvatili javno kandidaturu) već je vrlo jasno rekao nakon sjednice da je referendumsko pitanje “Da li smatrate da SDP treba da predloži kandidata za člana Predsjedništva BiH?”, a da nakon odgovora za ili protiv, oni koji su zaokružili za mogu upisati ime i prezime osobe za koju smatraju da je u ovom trenutku najbolji kandidat SDP-a BiH za člana Predsjedništva BiH. Šta ako većina smatra da SDP treba podržati Komšićevu kandidaturu, tim prije što i sam predsjednik SDP-a BiH i dalje jednako zbori o nekakvom udruženju ljevice protiv kojeg je učinio sve što je mogao (ne amnestirajući krivicu i ostalih ovdašnjih ljevičara). To bi zapravo značilo da je SDP bacio 20.000 partijskih maraka jer - kako god prođe referendum - vrlo rukovodstvo kandidaturu mora prijaviti. Ili je naprosto riječ o tome - što bi rekao Magazinović - da demokracija košta. Ja bih dodala da je simulacija demokracije mnogo skuplja igračka. A računi na naplatu stižu nakon što se biračka mjesta zatvore. Ne ova partijsko-referendumska, već ona prava, oktobarska.