loader_50x90
loader_50x90
logo
Rubrika: Kolumne
Sramota u mramoru
još 25 min. čitanja
ponedjeljak
13. Novembar 2017.

Sramota u mramoru

0:30
POLITIČKI ŽIVOT I SMRT: Kolektivna odgovornost nije ljaga na narod, nego razumijevanje povijesnog užasa koji su pojedinci u ime tog naroda sprovodili
Sramota u mramoru
Đorđe Krajišnik

Ode čovjek tako malo u bijeli svijet, i čim se vrne, shvati da mu je svašta nešto promaklo. Domovina nezadrživo srlja u progres. Nema sumnje u to. Eno, recimo, u Istočnom Sarajevu zahvalni serbski narod diže uz umjetničku galeriju spomen-obilježje zahvalnosti za “Spasibo ыa russkoe Net “ Vitaliju Ivanoviču Čurkinu. Ko ne tovariš ruski ima i prevod, zahvalan narod u Srbalja, a za narod se zaklonit vazda dušu dalo, zato što je Čurkin u Savjetu bezbjednosti UN-a digo ruku za njet protiv rezolucije o genocidu u Srebrenici. Kad je vajni diplomata, jel, preminuo, zahvalan narod je uzviknuo eureka, evo imena za novog spomenika. Nema bolje. A spomenici se potrebuju, vazda. Što više da bodu u oko. Taman se Čurkin uklapa uz imena Derokova, Draže Mihailovića i ina nadasve dobroćudna imena koja vrište sa uličnih tabli po ovom gradu. I tako, u vjeke vjekova za zločin.

Kaže se tamo na toj ploči mramornoj, a u mramoru treba da stoji i sva sramota naroda, da je Čurkin “za srpski narod postao slavan zbog svog postupka nakon što je Velika Britanija predložila rezoluciju u Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija kojom bi bio osuđen ‘genocide’ na 20. godišnjicu zločina u Srebrenici tokom građanskog rata u Bosni i Hercegovini. Čurkin je stavio veto u ime svoje zemlje u Savjetu bezbjednost UN-a…” Spomen-ploča, koja je trebalo da bude postavljena u Srebrenici, u mislima njenih postavljača trebala bi skinuti, sad postavljena u Istočnom Sarajevu, kolektivnu ljagu sa serbskog naroda. Zato se riječ genocide i piše pod navodnicima. I zato je Čurkin, a ne recimo Branislav Nušić, “postao slavan” u Srbalja. Budala se, govorio je naš nekad nadrealistički narod, ponosi onim čega se pametan stidi.

Eno sad, dakle, u Istočnom Sarajevu, da ne bi, jel, bilo ljage na kolektiv narodni, stoji Čurkin i svjedoči koliko je jedna kolektivna svijest narodna ogrezla u monstruoznost. Nema dakle u Srbalja ništa draže nego se tako zakloniti iza međeda ruskog, i verglat onda negatorski. A uzmimo pravo. Kad Srblji govore o svojim stradanijama od Soluna do Jasenovca, onda ih ustaviti ne možeš. Eno kaže u Jasenovcu postavilo ploču sa natpisom “Za dom spremni”. Užas, jel da? I pravo je tako, da je užas. Zamislite kakav bi užas bio tek da se genocid u Jasenovcu napiše “genocid”. Al’ jel se Srblje pozove na odgovornost, a kolektivna odgovornost nije ljaga na narod, nego razumijevanje povijesnog užasa koji su pojedinci u ime tog naroda sprovodili, onda Srblji kažu ne može cijeli narod biti odgovoran. Bezbeli da ne može. Cijeli narod postaje odgovoran tek kad se ne odriče pojedinaca koji su zločine činili i kad dokazane zločine iz prošlosti piše pod navodnicima. A Srblji, evo, danas i ovdje, svu svoju energiju uložiše da dokažu kako nijesu kolektivno odgovorni, slaveći čurkine i dabiće. Jesu, sve dok se jasno ne distanciraju od onih koji su u njihovo ime zločine sprovodili. Drugačije, sve je barbarogenijsko nadmetanje, ko će koga više spomenikom ubosti.