loader_50x90
loader_50x90
logo
Rubrika: Kolumne
Tom Sawyer iz naše mahale
još 25 min. čitanja
petak
10. Novembar 2017.

Tom Sawyer iz naše mahale

0:30
Nejasno je nakon priloga ostalo zašto je u Njemačku - u kojoj se radi cijeli radni tjedan, od ponedjeljka do petka – uopće išao i što je zapravo očekivao, tek nesretni se Marko spasio otkako se vratio
Tom Sawyer iz naše mahale
Boris Dežulović

Zvao me nekako s proljeća u dva iza ponoći Kožo da mi pročita nekakvu zajebanciju iz novina. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic ili pročita kakvu zajebanciju iz novina.

“Zabrinuta majka Ragiba Đ. iz mjesta Šije kraj Tešnja, koji je nestao prije nekoliko dana, napokon je odahnula, jer se Ragib vratio kući. Ispostavilo se kako mladić nije pobjegao ni nestao, već je odlučio bez riječi otići na ‘odmor od obitelji’ kod djevojke u mjesto Logobare. Po povratku kući s majkom je otišao u Policijsku upravu Tešanj kako bi se potraga obustavila”, čita Kožo vijest iz novina od 18. aprila, o sedamnaestogodišnjem Ragibu kojega je danima tražio cijeli Zeničko-dobojski kanton, a on se u susjednom selu zajebavao s djevojkom. “Bosanski su mediji ažurno pratili ovaj slučaj i Ragibov sretan povratak kući, brojni šaljivi komentari popratili su vijest o Ragibovu ‘nestanku’, ‘Čovjek otišao da prca, a selo diglo paniku ko da je u vojsku otišao’, sve dok se na društvenim mrežama” - čita dalje Kožo - “nije na kraju oglasio i sam Ragib, izjavivši: ‘Da sam bogdo jebo’.”

“Da sam bogdo jebo!”

Istog časa, jasno, Ragibovo “da sam bogdo jebo” ušlo je u urbani leksik – dobro, ruralni, idemo na rurbani – istog trenutka ušla je, rekoh, Ragibova jadikovka u rurbani leksik Bosne i Hercegovine, kao himna jedne nestale generacije, čitavog naraštaja bosanskih Toma Sawyera koje smo uzalud tražili sve ove godine, a oni “bez riječi otišli na odmor od obitelji”, pa se sakrili od svih u susjednom selu. Cijeli urbani mitovi – dobro, rurbani – ispleli su se oko te jedva punoljetne bosanskohercegovačke milenijske klase, proklijale oko godišta 2000. - “omladina otišla da prca, selo diglo paniku ko da je u vojsku otišla” - sve dok se nestali naraštaj nije jednog dana iznenada rezigniran pojavio na društvenim mrežama, pa samo kratko dometnuo: “Da sam bogdo jebo!”

“Da sam”, eto, “bogdo jebo”, pa da barem znam zašto su me tražili i roditelji i škola, i policija i vojska.

Sjetio sam se te divne priče gledajući kako svojih pet minuta nacionalne slave ovih dana uživa drugi jedan jedva punoljetni bosanskohercegovački milenijalac, neki Marko B., koji je nakon završene srednje škole prije pola godine – taman, eto, negdje u vrijeme kad je Ragib “bogdo jebavo” - jednako netragom nestao iz svoje mahale, pa se nekidan iznenada pojavio u rodnom Tomislavgradu, i otamo završio ravno na Deutsche Welleu, u prilogu o omladini što odlazi iz Hercegovine poput svojih očeva i djedova, u obećanu zemlju Njemačku, trbuhom za kruhom, ili glavom za slavom, svakako ovcom za novcom.

Marko se, jasno, već nakon šest mjeseci vratio sa bauštele u Münchenu, pa novinaru DW-a razočaran povjerio kako u Njemačkoj, eto, “živiš radni tjedan od ponedjeljka do petka asociran samo na rad”. “Petkom, subotom i nedjeljom izlaziš”, nastavlja mladić, “i štajaznam… živiš od plaće do plaće.” Nejasno je nakon priloga ostalo zašto je u Njemačku - u kojoj se radi cijeli radni tjedan, od ponedjeljka do petka – uopće išao i što je zapravo očekivao, tek nesretni se Marko spasio otkako se vratio. “Imam dobrog ćaću, djeda, znači imam sve ‘vamo. Ostajem u Bosni i Hercegovini, gledam se formirati kao osoba, štajaznam… okrenuo sam se drugim stvarima”, povjerio se Marko novinarima nakon dugačkih šest mjeseci u Njemačkoj, kao da kaže: “Da sam bogdo jebo.”

“Živiš radni tjedan od ponedjeljka do petka asociran samo na rad”, opisuje tako Marko B. strahotni pakao Münchena i bizarne njemačke običaje, isto da je šest mjeseci lutao džunglama Amazone, mongolskim pustinjama, arktičkim ledom i pustim pacifičkim arhipelazima, pa se čudom čudi švapskim domorocima koji, vjerovali ili ne, rade od ponedjeljka do petka, baš kao da opisuje urođenike što ženama izdužuju vratove i neprijateljima smanjuju preparirane glave.

I da bogdo jebu, nego s nosorogovom kljovom nabijenom među noge stoje na vrhu baobaba na jednoj nozi od ponedjeljka do petka, asocirani samo na milost i mudrost Velike Antilope.

“Živiš radni tjedan od ponedjeljka do petka asociran samo na rad”, jednako je istog časa ušlo u urbani, dobro, rurbani leksik Bosne i Hercegovine, i sve otada zajebava Marka tko stigne – radio momak od ponedjeljka do petka cijelih pola godine, pa se razočaran “okrenuo drugim stvarima” i posvetio “gledanju da se formira kao osoba”, okrenuvši se na kraju “dobrom ćaći, djedu” i lokalnom kafiću, pred kojim ga je Deutsche Welle snimio nasmijanog i istinski sretnog, kao kod babe na nedjeljnom ručku – iako, po duši govoreći, nije mladi Tomislavgrađanin u rodnoj Bosni i Hercegovini imao mnogo prilike da se pripremi za užas što ga čeka u Njemačkoj, za taj, kako ste rekli da se zove, posao.

Točno naime tako, kako drugačije?, mora izgledati Njemačka gledana iz Bosne i Hercegovine - živi to osebujno pleme “radni tjedan od ponedjeljka do petka asocirano samo na rad”, nitko tamo nema vremena okrenuti se drugim stvarima i formirati se kao osoba – točno tako egzotično, neobično i suštinski besmisleno izgleda taj takozvani “radni tjedan” generaciji rođenoj i stasaloj u Bosni i Hercegovini, u kojoj pola države ne radi, a pola radi za državu, i u kojoj je posljednji posao viđen negdje koncem osamdesetih u Zenici.

Sve otada Bosna se i Hercegovina “okrenula drugim stvarima”, očevima i djedovima, otadžbinama i djedovinama, trideset će godina uskoro kako ljudi ovdje “gledaju da se formiraju kao osobe”, odavno se zaboravilo i na rad i na posao. Živi se u BiH radni tjedan od ponedjeljka do petka asociran samo na Njemačku, a petkom, subotom i nedjeljom izlaziš na “odmor od obitelji”, od dobrog ćaće i djeda. Pa neki dobace bogami i do Münchena, a neki zapnu već u Logobarama.

I da su bogdo jebali, pa da barem znaju da je vrijedilo.