loader_50x90
logo
Rubrika: Kolumne
Začarani krug pravde i nepravde
još 25 min. čitanja
četvrtak
13. Juli 2017.

Začarani krug pravde i nepravde

0:30
Govor o genocidu u Srebrenici neće i ne može prestati ni stotinu godina nakon tog strašnog događaja. Nažalost, apsolutnu pravdu nikada nećemo dočekati, naprosto zato što ona ne postoji
Začarani krug pravde i nepravde
Gojko Berić

Nije li priča o Srebrenici faktografski, činjenično i sa mnogo drugih aspekata već ispričana? Ako je tako, kako danas pisati o stratištu koje je postalo poznato širom svijeta, između ostalog i kao istorijska mrlja na savjesti Evrope? S ovim pitanjima sam se suočio uoči ovogodišnje komemoracije u Potočarima. O genocidu nad više od osam hiljada bošnjačke djece, žena i muškaraca, koji su tih julskih dana 1995. počinile koljačke horde iz naroda kome slučajno i sam pripadam, napisao sam desetine tekstova. Kako danas povodom tog strašnog događaja reći nešto novo, nešto što će biti plod novog senzibiliteta, drugačijeg od onog koji tobom vlada punih dvadeset i više godina? Ali kad pomisliš da bi možda trebalo preći taj Rubikon i Srebrenicu vidjeti kao nadahnuće mira i pomirenja, stanja koje je tako potrebno balkanskim narodima, pred tobom se ispriječi surova stvarnost - negiranje genocida kako od strane srpskih vlasti s obje strane Drine, tako i od strane dominantne većine srpskog etničkog korpusa. Umjesto da se suoče sa bolnom ali otrežnjujućom istinom, srpski nacionalistički lideri, uz podršku cijele bulumente srpskih istoričara, srpskih akademika i srpskih pisaca, falsifikuju istoriju proteklog rata, kao i sam taj događaj. Takvima je ovog utorka u Potočarima, kao možda nikad ranije, održana politička i moralna lekcija. Dobili su šamar od uglednih predstavnika međunarodne zajednice, koja je i sama frustrirana što borba za istinu i pravdu još nije ostvarila svoje ciljeve. Pisao sam o tome kako su politički govori u Potočarima, čak i oni najiskreniji i vođeni najboljim namjerama, nepotrebni, jer remete smiraj srebreničkih žrtava i izazivaju konflikt među živima. Nažalost, politika će na tom gubilištu biti prisutna još dugo, sve dok se iz službenog Beograda ne začuje glas: Istina je, u Srebrenici je počinjen genocid!

Milorad Dodik, politički gazda i vjerni čuvar Karadžićeve ratne tvorevine, mogao je ovih dana da se uvjeri da nije baš preporučljivo tjerati inat politiku i ponižavati moćne faktore međunarodne zajednice. Morao je da ustukne pred žestokom osudom najšire javnosti i odgodi ranije odobren skup podrške ratnom zločincu i krvniku Srebrenice generalu Ratku Mladiću, koji se trebao održati 11. jula u Banjoj Luci, u organizaciji nekakvog udruženja koje djeluje u Srbiji pod nazivom “Srpski sabor Zavetnici”. Odgođena je i “prigodna” promocija knjige Ljiljane Bulatović o generalu Mladiću, kao i postavljanje dvije tone teške bronzane biste bivšem ruskom ministru inostranih poslova Vitaliju Čurkinu. Čurkin je, smatraju naručioci biste, zaslužan za “srpsku stvar” zato što je kao ambasador Rusije pri UN-u svojim vetom spriječio usvajanje Rezolucije o Srebrenici!? Informaciju o odgađanju skupa pod geslom “Podrška generalu Mladiću - stop lažima o Srebrenici”, banjalučke Nezavisne novine su objavile pod indikativnim naslovom “Danas nema skupa podrške Mladiću”. Danas ga nema, ali nekog drugog dana će ga biti. Nekog drugog dana će “srpski Zavetnici” klicati podivljalom generalu, zlikovcu koji će do kraja života provesti iza rešetaka. Pomenute manifestacije, zamišljene kao doprinos “srpskoj istini” o zbivanjima u Srebrenici, samo su odgođene, ali ne i osuđene i odbačene.

Nakon Srebrenice, Mladić je i na suđenu u Haagu potvrdio da je svoju oficirsku čast srozao na nulu. To je čovjek bez imalo stida i kajanja, primitivac koji predstavlja sramotu za srpski narod. U vrijeme kad se skrivao od haške potjernice, pod zaštitom vojnih obavještajnih službi, beogradska štampa je veličala njegovu “hajdučku snalažljivost” pred goničima i tako održavala mit o “najvećem srpskom junaku”. Krajem avgusta 1995., mjesec i po nakon genocida u Srebrenici, nedjeljnik Vreme objavljuje pjesmu nekakvog Miše Vidojevića “Tiho šume bosanske planine”, čiji jedan stih glasi: “Na Srebrenici i oko Drvara/ Mladić čuda od junaštva stvara.” Sudeći prema angažovanju Politike na očuvanju mita o generalu Mladiću, on je i dalje heroj u očima ogromne većine Srba. Mladić je tako u relativno kratkom vremenu triput osvanuo na naslovnoj strani ovog lista. Prvi put kad je njegova odbrana podnijela Haškom tribunalu zahtjev da on bude privremeno pušten na slobodu radi liječenja u Rusiji, potom Politika obavještava svoje čitaoce da je zahtjev odbijen, da bi onda objavila obiman intervju sa Vojislavom Šešeljem pod naslovom “Bojim se za Ratka Mladića”. Šešelj tvrdi da je u Scheveningenu Milošević “sistematski ubijan”, da je njegova smrt tempirana pred izricanje presude, te da se boji da i za Mladića “imaju isti scenario”. Šešelj u pomenutom intervjuu najavljuje svoju novu knjigu “U Srebrenici nije bilo genocida” i kaže: “Narod treba da zna istinu… Knjiga će imati više od hiljadu stranica. Sve na jednom mestu. Tako da ko god pročita moju knjigu znaće da zločin u Srebrenici nije bio genocid.” Insistiranje na priznavanju genocida, bilo da dolazi iz Sarajeva, Strasbourga ili Washingtona, u Beogradu se tumači kao “upornost koja džinovskim koracima udaljava pomirenje”. Međutim, ti džinovski koraci su proizvod vladajuće srpske populističke politike i njenih milionskih pristalica. A Šešeljeva i njoj slične knjige tu su samo da takvu politiku podupru. Sve to govori da su ratni zločinci u Srbiji i dalje široko popularni i da je njihov tiražni rejting i dalje visok.

Govor o genocidu u Srebrenici neće i ne može prestati ni stotinu godina nakon tog užasnog zločina. Pisci će pisati romane, a psiholozi studije o ljudskom zlu koje nema granica, o čovjeku dželatu i čovjeku žrtvi; muzičari će komponovati nova djela na temu Srebrenice, a slikari će tragati za svojom vizijom “srebreničke Guernice”. Međutim, imam veliki profesionalni i građanski otpor prema političkoj zloupotrebi tog događaja, kojom se i srpske i bošnjačke garniture služe kako bi opstale na vlasti. Višegodišnja politička i medijska viktimizacija bošnjačkog društva i stvaranje kulta žrtve nije najbolji način da se izađe iz začaranog kruga zločina i kazne, pravde i nepravde. Apsolutnu pravdu nikada nećemo dočekati, naprosto zato što ona ne postoji.