loader_50x90
loader_50x90
logo
Rubrika: Kolumne
Zašto se Bošnjaci moraju radikalizirati?
još 25 min. čitanja
utorak
12. Septembar 2017.

Zašto se Bošnjaci moraju radikalizirati?

0:30
Najlakši način da se bošnjački i bosanski politički faktor delegitimira i time otvori prostor podjeli BiH ili njenom političkom i ekonomskom podjarmljivanju susjedima jeste da se on svede na status vjerske manjine
Zašto se Bošnjaci moraju radikalizirati?
Muhamed Jusić

Optužbe za radikalizaciju Bošnjaka na temeljima njihovog vjerskog identiteta su konstantan narativ koji se na ovim prostorima promoviše već decenijama. On je ovih dana ponovo aktuelan i optužbe za to kako se “islam u Bosni mijenja” mogu se čuti od visokih političkih zvaničnika zemalja okruženja, a eto sada i od nekih u EU, te brojnih kreatora javnog mnijenja iz medijskih i akademskih krugova zemalja bivše Jugoslavije. Jasno je da se iza takvih optužbi, barem kada je riječ o susjedima i komšijama, krije pokušaj da se prije svega politička pozicija Bošnjaka oslabi i da se time izmakne i posljednji oslonac na kojem opstaje ideja Bosne i Hercegovine kao jedinstvene i cjelovite zemlje svih njenih građana i naroda.

To ni u kom slučaju ne znači da problem globalnog nasilnog ekstremizma i vjerskog fanatizma nije zapljusnuo i obale tradicionalnog načina življenja islama u Bosni. Naprotiv, to je ozbiljan izazov s kojim se Bosna i muslimanska zajednica nose kao i sve druge, kako zapadne, tako i većinski muslimanske države i društva. Problem nije u tome da se trebamo suočiti sa opasnošću od svih oblika ekstremizma, pa i onog vjerom motivisanog, nego u neprihvatljivoj politizaciji ovog fenomena. Oni koji politiziraju pitanje nasilnog ekstremizma u BiH ne čine to kako bi se taj problem riješio, nego kako bi na njemu politički profitirali. Njima radikalizacija Bošnjaka na vjerskim osnovama odgovara i oni je podstiču i održavaju, a po potrebi i izmišljaju.

Na ovaj način se prije svega pokušava okrenuti međunarodna zajednica, tačnije ključne zapadne metropole, protiv ideje cjelovite BiH kao građanske države. Oni koji to čine u EU rade to kako bi podilazili svojoj radikalnoj desnici i poljuljali ideju ujedinjene Evrope. Teroristički napadi koje su širom svijeta izvodili militantni koji se pozivaju na islam, brutalnost ISIL-a i izbjeglice iz muslimanskog svijeta koje su utočište od ratova i siromaštva pokušali naći u zemljama Zapada stvorili su jednu novu islamofobičnu atmosferu koju pokušavaju iskoristiti mnogi zaustavljeni devedesetih u ideji podjele Bosne i uništenja Bošnjaka, ako ne kao biološkog, onda političkog faktora na ovim prostorima. Oni sada u Evropi traže saveznike i istomišljenike i jedni druge ohrabruju u svojim ksenofobičnim stavovima.

A najlakši način da se bošnjački i bosanski politički faktor delegitimira i time otvori prostor podjeli BiH ili njenom političkom i ekonomskom podjarmljivanju susjedima jeste da se on svede na status vjerske manjine. Ako bi ta vjerska manjina u svom tumačenju i življenju vjere još pokazivala elemente fanatizma, nespojivosti sa demokratskim uređenjem društva i potpuno odsustvo sposobnosti da živi u modernim evropskim društvima sa ostalim njenim narodima, to bi bio najbolji argument onima koji čitavo vrijeme tvrde kako su ovdašnji muslimani tek “zaostala historijska greška”, “strani element u evropskom tkivu”, “zaostali narod koji ispovijeda vjeru nesposobnu da prihvati modernost”. Muslimani koji nisu u stanju da izgrade i održavaju državne institucije jer ih ne smatraju islamskim, koji učešće u demokratskim izborima smatraju kufrom i koji bi da ih se pusti da žive u zatvorenim enklavama po pravilima koja ih isključuju iz društvenog i političkog života društva su ostvarenje sna onih koji su od početka Muslimanima devedesetih nudili da budu “verska manjina na delu teritorije” ili da u slučaju da odluče biti narod, imati svoju državu i nacionalnu samosvijest nestanu.

Ono što čudi jeste da ovoga nisu svjesni oni koji rade na radikalizaciji Bošnjaka iz vlastitih redova. Oni koji tvrde da Bošnjake od budućih genocida neće zaštititi moderna država sa svim njenim institucijama u kojoj su oni faktor odlučivanja nego puki vjerski formalizam. To su isti argumenti koje je koristio ISIL kada je rekao da muslimani trebaju da proglase džihad i da se bore za hilafet a da će Uzvišeni uraditi ostalo.

To su “braća” onih koji su po istom modelu sirijskom narodu oteli njihovu revoluciju. Koji su navodnom borbom za interese muslimana i sunnita doveli do njihove potpune političke delegitimizacije u matičnim domovinama od Iraka preko Sirije do Libana. A slične scenarije pokušavaju realizovati i u brojnim drugim državama. Danas kada su sirijski i irački sunniti prestali biti politički faktor u ove dvije ključne arapske i muslimansko-sunnitske države i kada se pokrštavaju da bi dobili azil u Evropi oni koje nisu još ubile savezničke bombe ili izmasakrirale sektaške milicije tvrde da je to samo još jedno iskušenje od Allaha i da muslimani svakako brinu o onom a ne ovom svijetu.

Sjetimo se kako je režim Bašara al-Asada od početka revolucije tvrdio kako su opozicija i Slobodna sirijska vojska vjerski fanatici i teroristi koji će ubijati sve neistomišljenike i koji žele da Siriju vrate u srednji vijek. Ne treba zaboraviti da je on početkom sirijske revolucije na slobodu pustio 47 komandanata buduće El-Nusre i ISIL-a kao znak “dobre volje” režima. Upravo će se ti pojedinci okrenuti protiv Slobodne sirijske vojske i institucija države i društva koje su tek bile u nastajanju. Oni će uvodeći svoju viziju “šerijata” praviti paradžemate, vlastite sudske i sigurnosne organe koji će nastupati kao jedini ispravni muslimani i zaštitnici čistog islama i koji će se vremenom okretati jedni protiv drugih tvrdeći da su samo oni iskreni i pravi sljedbenici čistog islama koji jedini rade u interesu muslimana. Na kraju će sirijska opozicija ostati bez međunarodne podrške, bez legaliteta i legitimiteta svedena na militantne sektaške skupine koje ne mogu izgraditi funkcionalnu modernu državu koja bi bila oponent vladajućem režimu koji je postao jedini koji štiti manjine i garantuje da se Sirija neće pretvoriti u leglo terorista.

Istom tehnikom se prije ovoga služio i Izrael koji Palestince konstantno drži u takvom stanju da se moraju radikalizirati, slabi njihove državne i nacionalne institucije i gura ih u ruke ekstremista, a onda kada oni posegnu za terorizmom, čitavom svijetu tvrde kako su bili u pravu kada su govorili da oni ne zaslužuju državu jer bi ona bila leglo terorista i prijetnja čitavom “normalnom svijetu”.

Slutim da je isti scenario bio namijenjen i Bosni devedesetih, ali je ovaj narod pokazao državotvornu svijest u ključnim trenucima. Neke od dokaza za ovo tek sada uviđamo.

Čini se da neki danas pokušavaju istom taktikom ovladati Bosnom, odnosno dobiti mandat da njom upravljaju nakon što uvjere svijet da ovdje neko treba uvesti red, kako bi je podijelili, ako ne zvanično, ono u zone utjecaja u kojima će u RS-u Srbija imati ključnu riječ, a u Federaciji Hrvatska čija predsjednica je već pozvala IZ u BiH da od njih zatraži pomoć ako se ne može nositi sa izazovom radikalizacije. Da bi taj mandat dobili, bitno je dokazati da Bosna ne može sobom vladati, da tamošnji većinski narod nema kapaciteta za izgradnju nacionalnih i državnih institucija, da se radi o nekoj fanatiziranoj manjini koja je u sukobu sa modernošću i da joj treba protektor koji bi je držao pod kontrolom i polako je civilizovao. Ne možemo a ne prepoznati iste argumente zbog kojih Bosna nije od Osmanlija dobila svoju državnost i zbog kojih je Austro-Ugarska dobila mandat u Bosni.

Prisjetimo se da je i Miloševićev režim nastupao sa istih pozicija i da je njegova propaganda borce Armije BiH svih nacionalnosti nazivala mudžahedinima, riječ koju veliki broj Bošnjaka do devedesetih možda nije ni čuo. Međunarodno priznatim vlastima BiH se čitavo vrijeme spočitavalo kako oni žele ustvari napraviti “islamsku državu”.

Ne smijemo zaboraviti kako su ti isti centri moći igrali na ovu kartu i prije devedesetih. Davno prije nego je postojala globalna El-Kaida, ISIL i milioni izbjeglica na evropskim vratima. I možemo samo misliti šta bi tada dali da su imali ove današnje “ponovo rođene muslimane” koji bi svojim istupima na društvenim mrežama potvrđivali sve ono što je njihova propagandna mašinerija tvrdila o islamu, muslimanima, Bošnjacima i o Bosni.

Ti isti promotori podjela i etnički čistih prostora gdje svi pripadnici jednog naroda žive u istoj državi majorizirajući manjine sada vide svoj “zicer”. Imaju osjećaj da im se ukazala nova prilika koju ne smiju propustiti i zato vidimo kako su se te ideje i njihovi zagovornici ponovo povampirili. Njih razumijemo ali ne i sufehae iz vlastitih redova koji misle da čine dobro a svojim se rukama bacaju u propast svodeći Bošnjake na fanatiziranu vjersku sektu nesposobnu da funkcioniše kao moderna nacija u savremenom svijetu.

Muhamed Jusić

(Tekst je objavljen u Preporodu)