loader_50x90
loader_50x90
logo
Rubrika: Kolumne
Zločin prema invalidima
još 25 min. čitanja
utorak
5. Decembar 2017.

Zločin prema invalidima

0:30
Prema alternativnom izvještaju za BiH iz 2016. godine, nije zabilježen pomak u radu organa vlasti na stvaranju jednakih mogućnosti za osobe sa invaliditetom
Zločin prema invalidima
Ernad Metaj

Da nisam sa svojim prijateljem Seadom u nedjelju uvečer izašao na kafu, onu uobičajenu na kojoj pretresemo sve važnije teme u Bosni i Hercegovini i okruženju, vjerovatno ne bih ni registrovao da je prošao Dan osoba s invaliditetom. Sead je u ratu ostao bez noge, ali priča je došla potpuno spontano, inicirana snijegom koji je još uvijek intenzivno padao. Sead se šalio kako su mu na štakama još uvijek ljetne gume, da bi uzgred pomenuo i pokazao mi prepisku sa jednim drugarom povodom trećeg decembra.

Post Rusmira H. na Facebooku je ogledalo naše društvene zbilje, moga i odnosa društva prema osobama s invaliditetom, prema našim poznanicima, komšijama, ali i onim nepoznatim koje svakodnevno viđamo i srećemo. Dolazak snijega otvorio je mnoge bolne teme, od skijaške sezone na Bjelašnici na koju ćemo još malo čekati, do prohodnosti puteva i vlastitih muka s kretanjem neočišćenim trotoarima. Postiđen, priznajem o invalidima nisam ni razmišljao, pa čak ni o Seadovom dolasku na kafu, to se nekako podrazumijevalo. U pravu je Rusmir da smo kao društvo u praksi potpuno izopačili inkluziju, primorali invalide na njihovo prilagođavanje nama u svim životnim aspektima (stepenicama, školovanju, medicinskoj rehabilitaciji, banci, samoposluzi i nizu mehaničkih i drugih konfiguracijskih prepreka). Još je samo trebalo da moj drug Sead s lopatom pokaže ličnim primjerom kako se snijeg čisti.

Prilagođavanje u praksi je najbolje vidljivo na primjeru mladića iz Livna Jakova Matića, koji nije mogao studirati informatiku jer na tom fakultetu nema prilaza za invalidska kolica. Jakov je upisao socijalni rad, na jedinom mostarskom fakultetu u koji je mogao ući.

Prema alternativnom izvještaju za BiH iz 2016. godine, nije zabilježen pomak u radu organa vlasti na stvaranju jednakih mogućnosti za osobe sa invaliditetom. Kuda god se ove osobe okrenu, suočene su s preprekama, što doprinosi njihovom isključivanju iz društvenih aktivnosti. U Bosni i Hercegovini skoro 10 odsto stanovništva ima određeni stepen invalidnosti, vlasti su usvajale strategije koje su uglavnom ostajale mrtvo slovo na papiru, ili se radilo kako ne treba. Nije puno pomogao ni očajnički vapaj invalida koji su svojevremeno stigli do Bruxellesa, tražeći da se BiH isključi iz Vijeća Evrope jer se ne poštuju njihova prava.

Tako, danas kao so na ranu dođu rampe koje su beskorisne jer imaju nagib veći od 45 stepeni. One su samo dokaz tihe, pa i nesvjesne diskriminacije “zdrave” većine prema ovoj populaciji. Dokaz je i otvoreno pismo RVI s Pala koji piše kako slijepa osoba nekom činovniku iz Fonda socijalnog osiguranja mora objašnjavati zašto joj je potrebna Brajeva pisaća mašina.

U tu sliku se uklapaju i udruženja, posebno boračka, koja su više produžena ruka politike nego istinski zaštitnici populacije koju navodno predstavljaju.

- Ovdje na Palama ima neka boračka organizacija, ali od nje borci i RVI nemaju nikakvu korist. Nismo primijetili da su napravili nešto za nas, a o tome da vas podrže u nečemu ili urgiraju da vam se pomogne nema ni govora, između ostalog, stoji u otvorenom pismu RVI s Pala.

Tako se o pravima RVI nije puno govorilo tokom obilježavanja Dana osoba s invaliditetom u Višegradu koje je organizovala lokalna boračka organizacija. Umjesto toga, otkrivanjem slika ratnih zločinaca Radovana Karadžića i Ratka Mladića veličale su se politike koje su proizvodile invalide. Apsurdno, ali lijeka nam još uvijek nema.

Pokazao je to i dolazak premijera Hrvatske Andreja Plenkovića da smiri Hrvate u BiH nakon presude “šestorki” lidera tzv. Herceg-Bosne za udruženi zločinački poduhvat nakon prošlosedmične odluke Suda u Haagu. Nije Plenkoviću i njegovom domaćinu Draganu Čoviću palo na pamet da odu do Busovače, gdje se RVI, dragovoljac, organizator otpora Ivica Vujica bori da preživi. Ivica nema odličja, od rata nosi tek ožiljke, a živi i prehranjuje porodicu od vlastitog zanata koji umire. Da je po Čoviću i Plenkoviću, mogao bi i Ivica da umre, samo ih podsjeća na vlastite grijehe prema sopstvenom narodu.

- Invalid sam, no da nemam obrt, bio bih gladan. Toliko o pravdi…, rekao bi im Ivica kao što je učinio kad su ga posjetili novinari.

Ništa nije bolje ni kod Bošnjaka, a kažu još su RVI bolje prošli od neratnih i civilnih žrtava rata. Meni za sada ostaje da poslušam Rusmira i da se sa svojim Seadom družim sve druge dane i mimo 3. decembra. U vremenu društvene bezosjećajnosti važna je i topla riječ, malo iskrenosti i ljudskosti. Nama je potrebna inkluzija, ne njima.