loader_50x90
loader_50x90
logo
Rubrika: Kolumne
Zna li SDA šta je govorio Clinton
još 25 min. čitanja
petak
12. Januar 2018.

Zna li SDA šta je govorio Clinton

0:30
Najavljena strategija EU da Srbiju i Crnu Goru pozove u članstvo do 2025., dok će Albanija, BiH, Makedonija i Kosovo biti u drugoj grupi zemalja, nastavak je vizije koju su 1992. dijelili Mitterand i Major
Zna li SDA šta je govorio Clinton
Emir Suljagić

Na samom početku “The Clinton Tapes”, napisane na osnovu 79 autoriziranih intervjua sa bivšim američkim predsjednikom Billom Clintonom u periodu između 1993. i 2001. godine, autor knjige Taylor Branch prenosi Clintonov opis reakcije vodećih evropskih državnika na genocid nad muslimanskim stanovništvom Bosne i Hercegovine u ljeto 1992.: “Clinton kaže da su evropski saveznici blokirali prijedloge da se embargo (na oružje, op. a.) prilagodi ili ukine (...) ključni saveznici smatrali su da bi nezavisna Bosna bila ‘neprirodna’ kao jedina muslimanska država u Evropi (...). On kaže da je predsjednik Francuske Francois Mitterand bio naročito grub, tvrdeći da Bosna ne pripada (vjerovatno Evropi, op. a.), dok su britanski zvaničnici također govorili o bolnoj, ali realističnoj obnovi kršćanske Evrope”.

Ništa se otada nije promijenilo ili se samo promijenilo nagore. Krajnja desnica divlja u Evropi, u Austriji je na vlasti stranka koju su osnovali bivši oficiri SS-a, desničarska Alternativ für Deutschland je treća po snazi stranka u Njemačkoj, mađarski premijer Victor Orban obećava borbu za kršćansku Evropu, u Sjedinjenim Američkim Državama rasisti i islamofobi se okupljaju pod kišobranom tzv. alt-right. Za to vrijeme, susjedna Hrvatska koracima od sedam milja se kreće u pravcu potpune normalizacije ustaštva i kao rezultat toga što njena unutrašnja politika potpuno diktira njenu vanjsku politiku, sprema se jednostrano krenuti u reviziju Dejtonskog mirovnog sporazuma odmah poslije izbora 2018. Naši istočni susjedi, pak, kupuju ruske avione, tenkove i transportere, remontuju tenkovske motore na Palama i otvoreno zazivaju “prisajedinjenje” 49 posto teritorije Bosne i Hercegovine. U toj mjeri da je nesumnjivo da je Srbija devetog januara ove godine u Banjoj Luci ponovo izrazila genocidnu namjeru.

Napisao sam to nekoliko puta, ali očito je da postoji potreba da potcrtam: dva su razloga iz kojih su Bosna i Hercegovina kao država i njeno većinsko stanovništvo preživjeli brutalnu srpsko-hrvatsko agresiju - volja i spremnost njenih građana da se odbrane bez obzira na cijenu i činjenica da su Sjedinjene Američke Države bile na istorijskom vrhuncu svoje moći. Ne znam da li prvo postoji danas, ali za drugo je jasno da ne postoji. Drugim riječima, sami smo više nego ikad. Za susjede imamo države čije državne politike vjeruju da mogu iskoristiti krizu globalnog liberalnog poretka i talas otvorene islamofobije da pokušaju ostvariti ciljeve koje nisu uspjeli ostvariti između 1992. i 1995. Evropska unija će pomoći: čak i ako ne bude nasilja, najavljena strategija Evropske unije da Srbiju i Crnu Goru pozove u članstvo do 2025. godine, dok će Albanija, Bosna i Hercegovina, Makedonija i Kosovo biti u drugoj grupi zemalja, nije ništa drugo nego nastavak vizije koju su 1992. dijelili Mitterand i britanski premijer John Major. Drugim riječima, Johannes Hahn nastavlja tamo gdje je stao Mitterand.

Naše političke elite – da budem precizan, naša vlast – neinformisane su, neobrazovane, neuke i žive u paralelnoj stvarnosti u kojoj se Kancelarija visokog predstavnika bavi izgradnjom države, dok SDA prosperitetno i masovno krade. Međunarodna zajednica ne postoji. Međunarodni poredak se mijenja iz korijena. Ili ćemo kolektivno biti ugrađeni u temelje novog poretka – onako kako naši seljaci zakolju kurban u temelje kuće kad je prave – kako god on izgledao ili ćemo početi bez odgađanja poduzimati korake da se odbranimo.

U utorak, devetog januara, usred Banje Luke, u ruskim uniformama postrojeni su pripadnici institucije koja je počinila genocid. Na isti način na koji su “Škorpioni” imali sveštenički blagoslov da ubijaju srebreničke petnaestogodišnjake 1995., njihove nasljednike iz 2018. blagoslovio je lično patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej. Kompletan srbijanski establišment stao je iza proslave genocida. Aleksandar Vučić nije bio fizički prisutan, ali je nad paradom lebdio duh Jevrejskog groblja. Ana Brnabić, omiljena u evropskim prijestonicama, bez ikakvih rezervi je u intervjuu za paravojne Večernje novosti izjavila da u Srebrenici nije počinjen genocid. Ljubiša Diković, načelnik Generalštaba Vojske Srbije, koji nije dobrodošao u SAD, vrlo je rado viđen gost ne samo u Banjoj Luci nego i Ministarstvu odbrane, gdje su ga raširenih ruku dočekivali Marina Pendeš i Ante Jeleč. Oružane snage BiH su skoro potpuno demontirane, Zajednički štab skoro godinu funkcioniše nelegalno jer Dragan Čović odbija da se obavi redovna rotacija slijedom koje sljedeći načelnik treba da dođe iz reda Bošnjaka, dok je jedina institucija u stanju da se suprotstavi organizovanom nasilju, MUP Federacije BiH, instrument za obračun sa porodicama neistomišljenika SDA. Dok Dragan Lukač kupuje oružje, helikoptere i transportere za policiju RS-a, Aljoša Čampara se bavi uređivačkom politikom Federalne televizije.

Nekoliko je stvari stoga potrebno uraditi u kratkom roku. Prvo, smrtno ozbiljno shvatiti lobiranje: to nije nikakav luksuz, nego vitalni instrument vođenja vanjske politike. Zemlje mnogo bogatije od nas i sa mnogo manje problema nego mi troše desetine miliona američkih dolara na lobiranje u Sjedinjenim Državama sa vrlo jasnim kratkoročnim i srednjoročnim ciljevima. Drugo, opremiti i ojačati kapacitete federalnog MUP-a, barem u mjeri u kojoj je to policija RS-a. Treće, tamo gdje to može bez opstrukcija HDZ-a, ojačati kantonalna ministarstva unutrašnjih poslova. Četvrto, vratiti rad Ministarstva odbrane i Oružanih snaga u okvire zakona: načelnik Zajedničkog štaba je trenutno osoba koja to radi nelegalno, jer naš Zakon o odbrani ne zna za “vršitelja dužnosti”.

I Dragan Čović i Milorad Dodik kao i njihovi patroni Kolinda Grabar-Kitarović i Aleksandar Vučić su političari koji naše samo postojanje doživljavaju kao prijetnju. Koji svaki naš poraz doživljavaju kao pobjedu. Svaki ustupak se smatra slabošću. A mi smo samo jedan ustupak daleko od novog genocida.

(Autor je član Političkog savjeta Građanskog saveza)