loader_50x90
loader_50x90
logo
Rubrika: Teme
Priča za popodne: Mariborski subotari
još 25 min. čitanja
subota
13. Januar 2018.

Priča za popodne: Mariborski subotari

0:30
Mnogi se čudom čudili kad je pravo završio i dobio posao: najmlađi sudija za prekršaje u bivšoj Jugoslaviji
Priča za popodne: Mariborski subotari
Prica za popodne: Mariborski subotari/Ilustracija: Mahmud Latifić

Pomenuo sam Slobu, koji se zvao Slobodan Mirjanić i živio u Sarajevu na Staroj stanici. Iz Sarajeva se nismo znali, a skoro da se nismo ni mogli upoznati, mada smo po mnogočemu bili slični. Dijelila nas generacijska a i geografska daljina. No, kad bih se ja prisjećao mangupa i mangupluka koji su obilježili moju mladost Slobo bi rekao: “Hej, pa ti ko da govoriš o meni. I ja sam sve to prošao, poznavao sam i Ebećija i Pašu i Čondru... duša mi bilo remija šutati i jedno vrijeme sam pravo uzimao papke, a i žensko mi bilo slatko.”

A evo, pošto sam ovu priču odlučio posvetiti Slobi, najprije da ga malo opišem. Nije čudno da je bio dobar, dobar košarkaš jer je osim talenta i ljubavi prema tom sportu imao i dvometrašku visinu. Fizionomija malo na švapsku vuče, plave oči, svijetla kovrčava kosa, mio osmijeh iza kojeg su se bijelili zubi i sve u svemu komotno se može reći: Slobo je bio baš jedan lafčina muškarac. Da, rekao mi je i to da je stalno ekvilibrirao na opasnoj ivici između dozvoljenog i nedozvoljenog.

- Znala me je starija raja na svašta nagovoriti. A ja dijete, gledao u njih kao u idole i šta bi tražili to bih uradio.

Išlo je mog Slobu sve: i karte i žene i piće, ali škole nije zanemarivao. Mnogi se čudom čudili kad je pravo završio i dobio posao, postao hej, možeš misliti časti i odgovornosti, najmlađi sudija za prekršaje u bivšoj Jugoslaviji. Poznavao paragrafe i članove zakona, sve imao u malom prstu, ali i one koji su zakone kršili. Opisivao mi susrete sa prekršajcima koji se nisu mogli načuditi kad su vidjeli sudiju na radnom mjestu, a noć ranije zajedno teferičili u nekoj od tolikih sarajevskih kafana. A bilo je i onih koji ga nisu poznavali, pa kabadahije kakve jesu dolazili pred sudiju i najradije bi i s njim kakvu kavgu zapodjenuli. Bio jedan takav pa počeo i da prijeti a Slobo ga pozove u drugu praznu prostoriju i tamo ga lijepo nokautira. Pa se onda vrate na suđenje a kabadahija, sad ko bubica, sluša sudijinu riječ.

Poslije suda dobio ponudu iz “Famosa” u Hrasnici, važno je jako važno za drugi dio priče, i Slobo se našao na novom radnom mjestu, lakšem i bolje plaćenom. Kao što sam već napisao, vodio Slobo buran momački život, sve dok na moru nije upoznao mariborsku ljepoticu Mirjam.

Preselila u Sarajevo, dobili sina Sergeja, Mirjam se zaposlila u banci i stekli se svi uslovi za ugodan građanski život. S početkom rata Mirjam odlazi sa sinom u Maribor, a Slobo jednu godinu ostaje u Sarajevu. Splet slučajnih događaja omogući mu da s konvojem Slovenaca dođe svojima u Maribor. Kad je obilazio žene svojih kolega iz hrasničkog “Famosa” kojima je mariborski “Tam” obezbijedio jedan samski Dom na Teznu, neki dječak došao i rekao da su jednu od kćerki “zatočili” u obližnjem kafiću i ne daju joj kući. Slobo odmah skočio, otišao među te lokalne mangupe i najjačeg s pika nokautirao: “Ma ja sam ionako tankih živaca, a tek sam bio izašao iz Sarajeva i kad sam ušao u kafanu pitam gdje je mala a taj jedan mi kaže ko si ti da se miješaš, briši odavde. Ja ni pet ni šest odmah ga udarim pod bradu, on padne, pitam druge gdje je mala onda mi oni pokažu gdje su je bili sakrili, u skladište. Odem, uzmem djevojku za ruku i izađem, a niko ni da pisne.”

Tako je, sa incidentom, počeo Slobo svoj mariborski dio života. Bila su to vremena kada je Slovenija pohađala prvi razred osnovne škole koja je nosila opisni naziv “Izgradnja države, demokracije i pravnog poretka”. Događale su se razne privatizacije, cvjetao šverc i lov u mutnom, klasična velika pljačka koja se po sličnim scenarijima dogodila ili će se dogoditi u sve ijednoj novoj državi nastaloj na ruševinama Jugoslavije. I Slobo se, za kratko vrijeme, našao među lovcima u mutnom. Razvozio cigarete i piće po kafićima od Murske Sobote do Celja. Na crno. Svi zarađivali, a Slobin gazda postao u jednom trenutku jedan od najvećih i najbogatijih privatnika. No, cijelu tu godinu koju je finansijski jako dobro završio, Slobo je čekao na pravo radno mjesto. U “Tamu”, nekadašnjem gigantu u čijem je sastavu bio, kako rekoh, hrasnički “Famos” pa je to i bio osnov da Slobodan Mirjanić zauzme mjesto u resoru pravnih poslova koji su se imali raditi u firmi pod stečajem. Svega se nagledao Slobo radeći godinama vrijedno i stručno svoj posao. Svjedočio mućkama i lopovlucima, ali šutio i radio.

Slobodan Mirjanić vodio je prilično uredan i zdrav život. Na prste jedne ruke mogao bih nabrojati fešte na kojima smo zaboravljali red i disciplinu do koje je Slobo posebno držao. U jedan, zna se, Slobo naziva Mirjam i pita koliko još ima do ručka. Pa onda obično još jedna kafa ili neko piće i doviđenja do sljedećeg puta. A kad nam se zalomilo, e onda smo jednom kod Andreja nas petorica u jednom popodnevu popili 106 koktela votka-tonik.

Doduše, događalo se i da smo sjećajući se mladosti i Sarajeva zašli u kakav razgovor kao u nepoznatu šumu. Lijepa, ali izlaza nigdje. Sladili smo se sjećanjima, zaljevali travaricama i fajrunt dočekivali u raznim kafanama.

Nisam rekao, ali subotom je po pravilu sa nama bio i Željko Bogdanović Mirči takođe Sarajlija, raja sa Aneksa i isto kao i Slobo oženjen Slovenkom, njegova se zove Darija. Slobu je često zapala teška uloga, ali pošto je u skladu i sa njegovim zanimanjem, pa i zrelošću koja mene i Mirčija nije još posjetila, mirio nas kako je znao i umio. “Ma, dajte, šta vam je? Eto vas ko dva pjetlića”, govorio je Slobo kad bi nas dvojica zapjenušala.

Ne znam zašto i otkud ali vodili smo prastari “rat”, Mirči haustorče s Aneksa i ja mahalaš s Bistrika.

- Kako bolan možeš govoriti tako s Tonijem? Pa on je i malo stariji, znao je reći Mirčiju.

- A i ti, Toni, ohani malo, stani, smirivao je mene.

- Heeej, vi ste baš kao djeca, ali majke mi, ako ovako nastavite, neću više ni dolaziti na kafu.

Kad se Slobo razbolio, prestali smo se svađati. Gledali smo kako nam se prijatelj pred očima topi i obojica smo bili tužni. A taman je Slobo dobio unuka koji je dorastao dotle da je djed jednoga dana sišao u podrum i našao autobus-igračku koju je njegov sin Sergej najviše volio a on je iz Sarajeva nije zaboravio donijeti. Izglancao je i poklonio svom unuku. I taman se spremao za penziju, računao kako će uvezati staž, bosanski i slovenački i kako će naći najpovoljniju varijantu da mu penzija...

Ljekari su mu otvoreno rekli i predvidjeli šest mjeseci života, a on je živio punih jedanaest. Sahranili smo ga na mariborskom Pobrežju. Bilo puno naroda.

I to je ono što sam rekao u prošloj priči, da može biti gore od situacije kada stariš, a ne čekaš penziju i nemaš unuka. Šta ćeš gore od toga da se razboliš i umreš, a unuk prohodao i penzija samo što nije stigla.