loader_50x90
loader_50x90
logo
Rubrika: Teme
U Bradinu se niko od Srba nije vratio
još 25 min. čitanja
četvrtak
7. Decembar 2017.

U Bradinu se niko od Srba nije vratio

0:30
U Konjicu je maja 1992. postojalo vjerovanje da je riječ o utvrdi JNA, što je vjerovatno bilo okidač za napad na selo, priča mjesni paroh Milan Bužanin
U Bradinu se niko od Srba nije vratio
Srpske kuće u Bradini nikad nisu obnovljene / ADNAN DEMIĆ

Danas u Konjicu živi oko 300 povratnika Srba i većinom je riječ o penzionerima

Konjički Srbi okupljeni su u Udruženje povratnika Neretva, Udruženje Konjičana RS-a i Udruženje konjičke dijaspore iz Novog Sada

Krivina na cesti koja spaja Sarajevo i Mostar, blizu dugačkog tunela na planini Ivan, koji danas dijeli Sarajevski od Hercegovačko-neretvanskog kantona, od davnina putnike asocira na vođu ustaškog pokreta i poglavnika NDH Antu Pavelića, koji se 1889. rodio u jednoj od kuća upravo pored krivine, na kasnije izgrađenoj cesti, u selu Bradina. Riječ je o danas pustom selu, koje su do rata naseljavali većinom Srbi. I sam Pavelić rođen je ustvari u kući srpske porodice Kuljanin, u kojoj su njegovi roditelji u to vrijeme živjeli kao podstanari.

Doktorat o strahotama

Bradina je posljednjih dana u žiži bh. javnosti, ne zbog Pavelića ili događaja iz daleke prošlosti, već zbog zločina nad civilima srpske nacionalnosti, koje su počinili pripadnici Armije RBiH, TO i MUP-a u Konjicu, u proljeće i ljeto 1992, a zbog kojih je u ponedjeljak uhapšeno 13 osumnjičenih iz Konjica i Sarajeva.

Od 25. do 27. maja 1992. na ovom lokalitetu ubijeno je oko 60 ljudi, neki su kasnije stradali u logorima, pa je Bradina ostala bez 88 žitelja. U selo koje je do rata naseljavalo više stotina Srba, do danas se prema riječima paroha Milana Bužanina nije vratio niko. Istina, još tokom rata dvoje Srba vratilo se u svoje kuće i kasnije živjelo bez problema, i to u jednom slučaju nakon kraćeg perioda provedenog u logoru. Neke od kuća obnovljene su u poratnom vremenu, ali se posjećuju tek tokom ljeta ili služe kao vikendice. Obnovljena je i lokalna pravoslavna crkva, koja vrata otvara jednom godišnje - u vrijeme obilježavanja stradanja iz 1992.

- Svjedočenja preživjelih, istraumiranih ljudi kažu da je riječ o strahotama apokaliptičnih razmjera. Odmah u startu je ispred crkve ubijeno 22 ljudi, koji su potom bačeni u grobnicu blizu crkve, a čiji su posmrtni ostaci kasnije ekshumirani i prenošeni u Trebinje, Bratunac i ostale destinacije gdje danas žive ljudi s Bradine, govori Bužanin.

image
Bužanin: Ljudi ubijeni ispred crkve

Traumatična su, kaže, i prisjećanja na logore u kojima su žrtve bile izložene raznim oblicima torture.

- Svjedočanstvo psihologa Slobodana Benđe, sadržano u njegovom doktoratu, dobar je izvor kad je riječ o strahotama koje su prolazili ljudi u logorima poput Musale ili Tarčina, dodaje Bužanin, podsjećajući da je u maju 1992. u Konjicu postojalo vjerovanje da je Bradina vojna utvrda JNA, a što je vjerovatno bilo okidač za napad na selo.

- U selu je, prema pričama svjedoka, boravilo tek nekoliko naoružanih ljudi. Ostali koji su bili naoružani već su bili otišli, tako da je jaka vojna sila krenula ustvari na goloruk narod koji se nije mogao odbraniti, podsjeća Bužanin.

Do 1992. u Konjicu je živjelo približno osam hiljada Srba. Danas ih u ovoj općini živi tek tri stotine, okupljenih u Udruženje povratnika Neretva, na čijem je čelu Dragoljub Subotić.

Ključni problem kad je riječ o povratku je nemogućnost zapošljavanja, s tim što je značajan broj Konjičana u poratnim godinama prodao zemljišta, kuće i stanove, kako bi riješili stambena pitanja u drugim gradovima i općinama BiH i Srbije, koje su naselili nakon progona. Dosta je i onih koji su vratili stanove ili obnovili kuće, ali zbog ranijih zaposlenja ili iz nekih drugih razloga Konjic posjećuju samo za vrijeme godišnjih odmora. U Gacku inače postoji Udruženje Konjičana RS-a, a u Novom Sadu Udruženje konjičke dijaspore, čiji su članovi u kontaktu s povratnicima i nastoje im pomoći prilikom rješavanja svakodnevnih životnih problema.

image
Bradina je 1992. ostala pusta

- Kad je riječ o povratnicima, većinom se radi o starijim ljudima, koji u najvećem broju slučajeva žive od penzija. Mlađi, radno sposobni, ranije su imali problema prilikom zapošljavanja, što je u značajnoj mjeri riješeno zahvaljujući preduzeću Igman koje danas dobro posluje, a koje je zaposlilo i značajan procenat Srba, kaže Subotić.

Čičevo bez struje

Dvije osnovne škole u Konjicu pohađa četvoro srpske djece, koja nemaju mogućnost slušati nacionalnu grupu predmeta. U jednoj školi jedina učenica srpske nacionalnosti je kćerka paroha Bužanina, koja sate vjeronauke pohađa s hrvatskom djecom.

- Zbog veoma malog broja srpske djece, teško je i tražiti, a kamoli dobiti mogućnost da ona pohađaju pravoslavnu vjeronauku ili srpski jezik, kaže Bužanin, uz pohvale na račun općinskih vlasti i ostalih vjerskih zajednica iz Konjica s kojima, kaže, ima odličnu saradnju.

- Moram za kraj spomenuti problem u selu Čičevo, u kojem povratnici srpske nacionalnosti već dvije decenije nemaju električnu energiju. Volio bih kad bismo i taj problem riješili na zadovoljstvo svih nas, kazao je konjički paroh.