loader_50x90
loader_50x90
logo
Rubrika: Pozorište
Prepoznaćete ga po hrabrosti
još 25 min. čitanja
četvrtak, 7. Septembar 2017.

Prepoznaćete ga po hrabrosti

/Didier Torche

Radnja knjige “Molim te, zapiši” dešava se 1332. godine, a pisac u jednom trenutku opisuje božansku Veneciju, pod maskama, pa kaže “...inkvizicija naše bosanske običaje hoće iskorijeniti i zato što su od njihovih bolji. Na njihovim zakonima i običajima počiva vlast. Narod (u Veneciji) ne zna za bolje. Ako sazna za naše običaje, mogli bi poželjeti da im bude kao u Bosni. Tada bi se mletačka vlast mogla srušiti... Venecijom vlada panika zbog miraza. Šta bi se dogodilo kad bi saznali da u Bosni nije običaj uzimati ženu radi miraza, nego radi ljubavi, ljepote, pameti, dobrote, ugleda ili znamenitosti njene porodice... kako bi se ponašali prema svojim gospodarima kad bi saznali da se kod nas dvoje mladih ljudi brakom ne obavezuju na doživotnu vezu... ako bi uz to saznali i za druge naše običaje, zaista bi se mogli pobuniti... Kako će to njihova vlast spriječiti - samo uništenjem našeg načina života. Da bi ga iskorijenili, proglasili su ga krivovjernim”.

Šta nam bude

 

Josip Pejaković rođen je 1948. godine u vezirskom gradu, o kojem njegov sugrađanin Ivo Andrić kaže: “Sve je strmo i neujednačeno, izukrštano i isprepleteno, povezano ili isprekidano privatnim putevima, ogradama, čikmama, baštama i kapidžicima, grobljima ili bogomoljama. Tu, na vodi, tajanstvenoj, nestalnoj i moćnoj stihiji, rađaju se i umiru naraštaji Travničana.” Pejaković u svom tekstu “Bh stend-drp tragedy”, kao šipak punom ljubavi, kaže da se od 1332. i prije Turaka, pa sve do 2017. globalno ništa nije promijenilo. Svi okolo nas, i šire, žele zauzeti i oteti Bosnu, na ovaj ili onaj način. Nakon zločina koje je Dušan Silni, kao što sama riječ kaže, počinio na ovoj teritoriji prije turske okupacije, nikako nije jasno kako je iko dao svome djetetu ime Dušan. Kao što nije jasno kako se turski osvajači sa njihovih 400 godina sile, svilen koncem i katil fermanom - odjednom danas mogu zvati braća. I kao što nije jasno ni kako je kultni hrvatski pjevač, rođen baš oslobodilačke 1945. dobio ime Adolf. Kad čovjek zastane i razmisli, vidi da to sve - ima debele veze.

image
/Didier Torche

Pejaković glumac i pisac - govori o činjenicama. Bez obzira na to kako ikome zvučalo, prirodno ili deplasirano, Pejakoviću niko ne može osporiti činjenicu da je sa neupitnom ljubavlju pisao i govorio o Bosni, onda kad smo se čudili šta mu je, i kad je sve osim Bosne - moglo biti sumnjivo ili pod znakom pitanja. Mnogima sedamdesetih godina nije bilo jasno zašto nas uvjerava da je - voda mokra. Izgleda da je nanjušio i kao pas tragač - osjetio opasnost. Nažalost, na našu veliku žalost - bio je u pravu. Bosnu su vazda htjeli raščerupati, raščerečiti i onda prisvojiti. Onda nam nije bilo jasno zašto, ali nakon analize zadnjih pet stotina godina i zbrajanjem činjenica - pogled se razbistrio. Od Bosanske banovine do Kraljevine Bosne, preko uspona i pada Porte i islamizacije, Austro-Ugarske, Prvog i Drugog svjetskog rata, pa preskačući pedesetak godina mira i harmonije, i onda zadnjeg rata, jasno je kao dan da (kukavni) vlastodršci, dakle političari, seciraju Bosnu da bi je onda našili, prišili, zašili i zakrpili - kao da ništa važno nije bilo. Sve - samo da je steknu. Kakvi su to ljudi - Pejaković ih opisuje: vlastoljubivi, nezajažljivi i sujetni. Po život opasni, zlikovci sa dječijim licem: rat nazivaju brat. “Ne možete bez nas, kažu nam, razbojnici bi se namnožili, neprijatelj bi nas napao, nered bi u zemlji nastao.” A mi, k’o raja - šta nam bude. Živimo, rađamo se, trpimo, umiremo ili ginemo - kao da je to važno, uklapamo se, ponekad bunimo, prilagođavamo se, glumimo svoje zadate ili nenapisane uloge, ali volimo, volimo prije svega. Bližnjeg svog, komšiju svog, ženu svoju, potomke svoje, prijatelja svog, susjeda svog. I onog što je dalje, baš zato što je dalje i što mu je teško, jer je daleko. Imamo svoje male bosanske, neponovljive živote i volimo ih. A kaže Pejaković da samo lud čovjek, rođen ovdje - može ne voljeti Bosnu. Kroz personifikaciju ulice u kojoj je rođen, kroz nepogrješivu toponimiju svog života dirljivo, i neko reče - “tužno”, govori o onome što mu kao kamen visi oko vrata - o ljubavi prema domovini. Onaj ko ne voli svoju domovinu - ma kakva ona bila - nije normalan, “nije dobar”, što bi u Bosni rekli. Pejaković humoristično i cinično spominje vlastodršce i njihove tzv. podjele, jer su, bosanske generacije su svjedoci, pet stotina godina, ili sedam stotina godina - svi isti, ne slični, nego isti. Svi su stali u tri, ne može biti banalnija slova, naslova njegovog komada: “drp”.

Da bi zorno pokazao šta misli i zašto voli, Pejaković je podastro šta kažu bosanski velikani. Možda čovjeka najviše zaboli kad gord i nevin čovjek strada, kao Abdulvehab Ilhamija, kojeg je citirao:

“Nije kadar biti imam, /a kaže se potamam,/ jordam čini ko šeh-islam,/ šta se hoće zaboga?!”

i kojeg je (brat, a ne okupator) Dželaludin-paša 1821. dao zadaviti u travničkoj tvrđavi, jer se nije htio odreći svoje protestne poezije.

Vampir za vratom

 

Kao i autor knjige “Molim te, zapiši”, Meša Selimović je stoljeće i po nakon Ilhamije napisao, a Pejaković ga citirao:

“Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji služi svakoj budali koja ga drži. Odvojeni, ne predstavljaju ništa; zajedno, kob su ovog svijeta. Poštene i mudre vlasti nema, jer je želja za moći bezgranična”…

image
/Didier Torche

O tome Pejaković hrabro govori u svojoj “Stend-drp tragediji” - tužno i majstorski i nadasve duhovito. Ma šta vlastodržac želio ili mislio ili poduzimao, Bosne ima, i biće. Riječima Selimovića Pejaković kaže: “A ko drži ovu zemlju, ko je hrani, ko brani? Narod. A oni nas globe, kažnjavaju, zatvaraju, ubijaju. I još natjeraju naše sinove da to čine. Oni bez vas ne mogu, vi bez njih morate. Njih je malo, nas je mnogo. Samo da prstom maknemo, koliko nas ima, te žgadije ne bi bilo. I učinit ćemo to, braćo moja satrvena, čim odrastu pravi ljudi koji neće dopustiti da im vampiri sjede za vratom.”

U trenutku kad na TV-u čujemo da je bivši predsjednik Brazila osuđen na devet i po godina zatvora zbog korupcije i prisvajanja fondova, Josip Pejaković govori o globalnom problemu vlastodržaca i njihove “samodopadljive bešćutnosti”. Govori srčano i sa ljubavlju, da će i kod nas jednom, pa kad-tad, prestati “kadija te tuži, kadija ti sudi”.

Piše: Hana JAZVIN