loader_50x90
loader_50x90
logo
Rubrika: Pozorište
Teatarska kritika: Pakao i snovi Ćamila Sijarića
još 25 min. čitanja
četvrtak, 7. Decembar 2017.

Teatarska kritika: Pakao i snovi Ćamila Sijarića

Zastrašujuće je da mi nemamo osnovu da bismo krenuli dalje i da bismo na taj način osvjetljavali zločin, kako to čini Ćamil Sijarić u Jasenovcu/Muhamed Tunović

“Išao sam u logor Jasenovac da opišem to što ću tamo vidjeti. Bili su posljednji dani aprila, lijepi dani, nebo vedro, sunce grije. Godina je 1945… Ispred podne - a bio je prvi maj, evo nas na Savi. Tamo na drugoj strani vode vidimo logor Jasenovac”. Prve su to, uvodne, rečenice u knjizi “Oslobođeni Jasenovac” (izdavači: Oslobođenje Sarajevo i Jedinstvo Priština, 1983.) Ćamila Sijarića (1913. Šipovci, Bijelo Polje - 1989. Sarajevo), pripovjedača, romansijera i pjesnika. Knjiga je to gotovo dokumentarne proze, svoja zapažanja o tom mjestu “koje je danas jedan grob, jedna grobnica, iza vrata od pakla, iza kapije smrti”, oštrim, pažljivim, ali zato ništa manje zgranutim okom reportera iznosi tada još mlad čovjek, dopisnik Tanjuga koji sa partizanima prvi ulazi, prvoga maja, u taj koncentracioni logor, grozomorno stratište II svjetskog rata u fašističkoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj. To, što će tamo vidjeti i doživjeti: “sada vidim to što nisam vjerovao da ću vidjeti” preuzet će kazališni redatelj i pisac Zlatko Paković (Valjevo 1968.) kao polazno gradbeno tkivo svog autorskog projekta “Bojte se Allaha: Smisao života i smrti Ćamila Sijarića”, praizvedenog u Zenici prošlu srijedu (29. 11.) - ironijom slučaja i igrom sudbine tjedan poslije izricanja presude generalu Ratku Mladiću i na sam dan kada je na Haškom sudu presuđeno vodećim ljudima u paradržavnoj tvorevini HR Herceg-Bosni za zločine počinjene u nedavnom ratu, vođenom pola stoljeća nakon strahota u Jasenovcu. Povijest se ponovila, ljudska klaonica iznjedrila je nove leševe, novi ljudi u novim generalskim uniformama i civilnim odijelima političara izvršioci su nekih novih zločina - o tomu, na jednoj razini, govori Pakovićeva predstava.

Angažiran projekat

image
Predstava razotkriva mistifikacije i licemjerje kojima se najčešće nastoji sakriti pravo lice vjere i domoljublja

U sedamdeset minuta ona nas sigurnom rukom redatelja i odličnom igrom mladog glumačkog ansambla vodi od užasa Jasenovca do pokolja u Srebrenici, portretira glavna lica srebreničke drame, nalogodavce i neposredne izvršioce, uvodi nas u hašku sudnicu, anatomski precizno secira zločin sam po sebi i prirodu nacionalizma, kojim se hrani i gdje nastaje, a potom se prebacuje u vrijeme sadašnje, tu, među nas danas, raskrinkavajući maske među kojima obitavamo, ukazujući na predrasude, zaostalost i primitivizam u kojem živimo. To je druga razina ovog izuzetno angažiranog i intrigantnog kazališnog projekta. Naravno, Paković se ne zadovoljava time: jer, kako je to još povodom njegova komada “Ibsenov ‘Neprijatelj naroda’ kao Brechtov poučan komad” zapisao poznati njemački teatrolog i dramaturg Hans-Theis Lehman: “Dostignuće postdramske pozorišne forme - da se priča u svakom trenutku može razbiti - darežljivo se koristi”. I tu je Paković itekako dovitljiv, koristi brojne izvore, citate i ulomke kako bi razbio linearni dramski narativ, priču razgranao na brojne pritoke i tokove, ironizirao i parodirao kada god se za to ukaže prilika, ne prežući od toga da svoj autohtoni politički teatar uroni u vode apsurda i paradoksa. Tako da osim te centralne teme - zločina i zločinaca, nekad i sad - predstavom defiliraju brojna, na prvi pogled nenaviknutom oku i uhu nepovezana lica: turski sufijski pjesnik i mistik Yunus Emre, srpski komediograf Jovan Sterija Popović, pjesnik Vladislav Petković Dis, citira se knjiga “Kritika bosanskog uma” Tarika Haverića, navode izjave Dobrice Ćosića, Ratka Mladića, transkripti predavanja dr. Safeta ef. Kuduzovića, dio propovijedi mitropolita crnogorsko-primorskog dr. Amfilohija Radovića, koristi se televizijska reklama za popis stanovništva 2013. u BiH, kao i spisak imovine političara u BiH i Srbiji, pjeva se pjesma crnogorskih partizana “Oj, djevojko, drugarice”, ali i “Internacionala”… A sve to sa smislom i mjerom, u tradiciji brehtijanskog teatra, kombinirajući riječ, pjesmu, pokret i songove u najboljem smislu riječi. Kada treba, duhovit ali i opak, ponekad surov i sumoran, uvijek na oprezu kada razgrće žive rane na tijelu nedavne prošlosti, smjeran svjedok očaja i patnje preživjelih, ali i onih poginulih i zauvijek nestalih - takav je teatar koji prvi put inscenira ovu vrst proze Ćamila Sijarića, u to doba još nepoznatog pisca koji zalazi u pakao Jasenovca. U svemu tomu zrcali se treća odlika ove predstave.

Ona, također, razotkriva mistifikacije i licemjerje kojima se najčešće nastoji sakriti pravo lice vjere, ljubavi prema Bogu, i domoljublja, ljubavi prema narodu i domovini kako bi se isti iskoristili za vlastite interese i tako zamaglili sopstveni kriminal i koristoljublje. I to se izrijekom i kaže u predstavi: “Jugoslaven sam, jer sam svjedok užasa koje su ljudi činili kad su bogotvorili naciju”. - “Ateista sam, jer sam svjedok užasa koje su ljudi činili kad su bogotvorili vjeru”. - “Kosmopolita sam, jer sam svedok užasa koje su ljudi činili kad su bogotvorili zavičaj”. - “Jer, Bog nam je jedan i ima sto hiljada imena. I ima sto hiljada vrsta ljubavi”. Ujedno, ponuđena je jedna visprena i suptilna analiza nacizma, ne bez sarkazma, o prvom zakonu protiv pušenja u Hitlerovoj Njemačkoj, jer kako se kaže: “Sa zabranom pušenja na javnom mjestu, ukidaju se javna mjesta, sa zabranom pušenja, preko pepeljara uvodi se fašizam”. A potom je, jer je sve zabranjeno, nekolicini je sve dozvoljeno, diktatura može početi, put do konc-logora na Savi i istrebljenja muslimanskog življa u Srebrenici time je otvoren. Na sličan način demistificiraju se i skriveni duhovnici zločina, njegovi intelektualni začetnici, oni koji su ga inspirirali, naziva ih se “pjesnicima i akademicima zločina koji prije i poslije ostaju ugledni građani, a zapravo su najgori zlotvori”. Briljantno se, na primjeru srpskog književnika i nacionalista Dobrice Ćosića izvode dokazi o prirodi nacionalizma, prezentira neoborivo kako niti u jednom nacionalizmu praktično nema nacionalnog svojstva, kako je on uvijek mržnja upravo prema svojoj naciji, kako prelazi u paranoju i mržnju prema životu u cjelini. I u tome se ogledaju izuzetnost, vrijednost i dometi zeničke predstave.

Genocidni mir

image
Povijest se ponovila, ljudska klaonica iznjedrila je nove leševe, novi ljudi u novim generalskim uniformama i civilnim odijelima političara izvršioci su nekih novih zločina

Najzad, ona je, iako se igra na gotovo praznoj sceni, neobično dojmljiva i pamtljiva upravo po tom oskudnom scenografskom elementu čija nas likovnost i vizualna rješenja često zapanje i potpuno obuzmu. Strahote jasenovačkog logora - Sijarić to opisuje kao: “nešto grozno, tako kao da je sam kreštavi đavo tu stao svojom nogom” dočaravaju ostaci rastrgane i pokidane odjeće žrtava razbacane po sceni, među njima se kreću i govore lica, odjednom se pojavljuje živi stvor - roda, ona se oprezno i plaho kreće tim pejzažom smrti uz jezivi klepet kljuna: “da se bilo kome javi, i to je bio jedini glas koji se u ovoj pustinji čuo…”, zapisuje Sijarić, te njegove riječi odjekuju pozornicom muklo i beznadno, kao krik opomene i bola posljednjeg čovjeka na Zemlji.

Ta nota straha od ponavljanja povijesti kada je riječ o zločinu, ta strepnja da će se, moguće, sve to opet ponoviti jer iz historije ništa nismo naučili, visi, poput Damoklova mača nad nama, uvjeren je i sam redatelj: “Zastrašujuće je da mi nemamo osnovu da bismo krenuli dalje i da bismo na taj način osvetljavali zločin, kako to čini Ćamil Sijarić u Jasenovcu. Jer danas se ne može desiti da se o Srebrenici piše kao što je to on pisao o Jasenovcu. Zato što mi nakon genocida u Srebrenici nemamo konsenzus da to jest bio genocid, a činjenica je da je bio genocid. Zato je i struktura našeg mira genocidna, tako da je i naš trenutni mir genocidan, i on će proizvoditi, bude li se ovako i dalje zadržavala takva neselekcionisana stvarnost, nove zločine istih razmera. Ako će biti budućnosti, onda se ona mora graditi, ma kako to tautološki zvučalo, na onom što može graditi budućnost.” A snovi? Niti njih ne nedostaje u predstavi, prije svega u onome kako je doživljavaju i igraju mladi glumci i jedna glumica: Selma Mehanović, Saša Handžić i Enes Salković iz matične kuće u Zenici, te Boris Milivojević iz Beograda i Vahid Džanković iz Novog Pazara. Njihova kolektivna igra u prizorima kada plešu i pjevaju, skladna i točna, njihove pojedinačne role, duboko proživljene i donesene vrlo zaokruženo i promišljeno, uz puno poštovanje prema ideji predstave, ono je što predstavu vodi ka snovitim predjelima nekog drugog svijeta, dopušta nam da zamislimo taj svijet bez zločina, mržnje i strahota. Upravo onako kako je veliki pripovjedač Ćamil Sijarić znao reći: “Na ovome svijetu najvažnije je da imamo jedan drugome nešto da ispričamo. Kad bi mrtvi mogli da se kajemo što živi nismo učinili, to bi bilo što nismo pričali. Nije važno je li ono što se priča istina - da pouči, ili izmišljeno - da zabavi, nego da se pričajući i slušajući dva puta živi”. Nakon predstave “Bojte se Allaha: Smisao života i smrti Ćamila Sijarića” autora i redatelja Zlatka Pakovića gotovo da vas obuzme taj opipljivi osjećaj da neki drugi život, osim ovoga našeg, svakodnevnog, zaista, pa makar i u snovima, postoji.

MLADEN BIĆANIĆ