loader_50x90
loader_50x90
logo
Rubrika: Pozorište
XVII festivala bh. drame Zenica: Dramaturzi uzvraćaju udarac
još 25 min. čitanja
četvrtak, 17. Maj 2018.

XVII festivala bh. drame Zenica: Dramaturzi uzvraćaju udarac

Dragan Gajić/ / Iz predstave "Ničija zemlja"

U kazališnim kuloarima bosanskohercegovačkim, po hodnicima i atrijima pozorišta, festivalskim dvoranama i teatarskim bifeima napose, često se i među upućenijim znalcima svega onog što se oko scene i na njoj zbiva, mogla čuti jedna opaska, jedno zapažanje, a ponekada čak i gorljiva tvrdnja i neobranjiva teza da domaćeg dramskog teksta na pozornicama u BiH nema jer mladi, školovani dramaturzi (misli se pritom uglavnom na Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu) tokom školovanja nisu naučili, odnosno da imamo silnu produkciju mladih dramatičara, a niti jednog dramskog pisca! Kao da se dramatičar “štanca” u školskim klupama, kao da nije potrebno vrijeme da se od mladog, izučenog i vrsnog dramaturga - a i njemu treba vrijeme da se profilira i potvrdi upravo pod svjetlima reflektora, u živom procesu stvaranja kazališnog čina sa svim njegovim akterima - dobije darovit dramski spisatelj. Taj stav, neobranjiv koliko i štetan, unatoč postojećim praizvedbama novih drama mladih dramatičara poniklih ovdje, pa makar i sporadično, posljednjih godina doživljava definitivan poraz - mladi bh. pisci sve su prisutniji na “daskama što život znače”, njihov govor sve je glasniji i prodorniji, njihov dramski rukopis zaokruženiji i cjelovitiji.

Science fiction

image
Tim  predstave "Neće biti smaka svijeta"

Bosansko narodno pozorište u Zenici i Festival bh. drame, ponikao ovdje ne tako davne 2002, nedvojbeno su utjecali i bitno unaprijedili taj proces, ove godine pokrenut je i konkurs za najbolji dramski tekst što će još ovaj mjesec biti i objavljen u javnim glasilima i medijima - iduća, XVIII sezona, kada zenički festival dostiže “punoljetnost”, tek je nova stepenica na tom dugom putu ne bez posrtanja i stranputica, ali ni bez ostvarenih, ciljanih dometa.

Netom završeni XVII festival bh. drame Zenica (6. 5. - 14. 5. 2018), selektor Nedžad Fejzić, predstavama odabranim iz recentne kazališne produkcije, slikovito je ocrtao koordinate suvremenog bh. dramskog pisma, ovdje i u susjedstvu. Nova imena i stari znanci našli su se na okupu, zorno pokazali da te godine školovanja nisu bile uzalud, da je vrijeme provedeno u konkretnom, opipljivom i zahtjevnom dramaturškom radu u pozorištima itekako pogodovalo njihovom sazrijevanju i odrastanju na putu prema zvanju dramskog pisca. Parafrazirajući naslov kultne science fiction sage o ratovima zvijezda, kao da sada, nevjernim Tomama usprkos, dramaturzi uzvraćaju udarac, a imperija, to žilavo klupko tih vječito nezadovoljnih i gnjevnih poricatelja svakog i svačijeg uspjeha, konačno mora priznati poraz i posrnuti. No daleko od toga da je bitka dobivena, osporavatelja i nezadovoljnika bit će uvijek, baš kao i u ratovima zvijezda zaogrnutim velom znanstvene fantastike, i u ratovima u teatru što se odvijaju u ništa manje nestvarnim svjetovima iluzije i mašte i izviru iz njihova sudara sa stvarnošću i zbiljom, nikada ništa nije gotovo, uvijek se počinje iznova. Baš kako je pisao nenadmašni Peter Brook: “Uvijek se može početi iznova. U životu je to mit: nikad se ne može ničemu vratiti. Novi se listovi nikad ne okreću, satovi se ne vraćaju, nikad ne možemo imati drugu priliku. U teatru se ploča stalno čisti”.

Da bi ta ploča odjekivala čistim, zvonkim tonom, u našem slučaju, u predstavama natjecateljskog programa zeničkog festivala, novim, originalnim domaćim dramskim tekstom, pobrinuli su se upravo dramaturzi. Džejna Avdić dramatizirala je memoarsku prozu Aleksandra Hemona sabranu u “Knjizi mojih života” oslanjajući se na postupke fragmentarne dramaturgije i držeći se načela: “Ritam predstave, odnosno drame je ritam života”. I tako je stvorena predstava “Knjiga mojih života” u decentnoj režiji Sabrine Begović-Ćorić i produkciji sarajevskog Kamernog teatra 55.

Nejra Babić, suatorica Alešu Kurtu i partnerica dramaturginji Dubravki Zrnčić-Kulenović, supotpisuje kazališni projekt SARTR-a “Jedvanosimsoboakalomistobo”, u Kurtovoj režiji, kafkijansku grotesku i na tragu Harmsa sklopljen šareni igrokaz o moći, vlasti, porazu i slobodi, o kojoj sama kaže: “Jedino što je sigurno u vezi sa Slobodom je da je ona lakša za definisanje i polemisanje, nego za osjećanje. A to je jedino što istinski želim. Osjećanje toliko blisko mom iskustvu da Sloboda postane sloboda”. To su dramaturzi koji dolaze i o kojima će, sigurno, još biti riječi.

Do ruba

A tu su potom i glumci - pisci, poput Željka Stjepanovića i njegovog novog komada “Naši dani” postavljenog u Narodnom pozorištu RS-a u Banjoj Luci, u režiji Juga Radivojevića, potom filmski scenarist i redatelj Danis Tanović, rođeni Zeničanin, čiji je scenarij filma “Ničija zemlja” adaptirao i režirao Bugarin Aleksandar Morfov u istoimenu predstavu Makedonskog narodnog teatra u Skopju, te bh. kazališnoj publici dobro poznati spisateljsko-redateljski dvojac Igor Štiks - Boris Liješević u novom komadu “Zrenjanin” praizvedenom upravo u Narodnom pozorištu “Toša Jovanović” u Zrenjaninu.

Kako je to kada dramaturg postaje dramski autor, u jednom slučaju i redatelj vlastitog djela, u Zenici se moglo vidjeti u dvije predstave, po mom sudu bila su to dva najuzbudljivija i kazališno, autorski i redateljski, ali i glumački, najcjelovitija, najintrigantnija momenta čitavog festivala.

Dragan Komadina, u redateljskom čitanju Lajle Kaikčije i produkciji BNP-a Zenica, donosi novi, treći komad, zove se “Ravna ploča”, o naslovu sam kaže: “Naslov drame nije samo majčin očajnički pokušaj da na samrti utješi sina metaforom ravne ploče svijeta kao idiličnog mjesta prilagođenog slijepcima, nego je i podsjećanje kako svaki radikalizam, makar se radilo i o majčinskoj ljubavi, nužno vodi u fundamentalizam, odnosno do ruba ispod kojeg mašu slonovski repovi”.

Komadina piše tečno, njegovi junaci su od krvi i mesa, žive u nekom zabitom, ruralnom kraju na rubnom horizontu patrijarhata, a neporecivo detektiraju naše vlastite nemoći, strahove i tjeskobe sa kojima se svakodnevno sukobljavamo, njegova drama je poetska, intimna i topla, optočena metaforom o svijetu koji je, kako je nekada, u drevno doba, zamišljan kao ravna ploča koju nose ti isti slonovi što mašu repovima, a nama je živjeti na toj ravnoj ploči, mada znamo da tako ne izgleda i da smo samo komadić ohlađene magme negdje zagubljen u beskraju svemira i na njemu trajemo, usudu i kobi usprkos.

Prava mala dragulj-predstava stigla je iz Narodnog pozorišta u Mostaru. Tamo je Adnan Lugonić postavio novi dramski tekst “Neće biti smak svijeta” i time samo potvrdio da izuzetno dobro vlada jezikom kojim piše, da njime vrlo osebujno i iscrpno prodire u sfere svijeta koji nam donosi u svoj njegovoj slojevitosti, da zna i umije otjelotvoriti likove što nam ih podastire na sceni, da majstorski oblikuje prizore i veze pripovjednu nit koja sve to drži na okupu.

- Likovi u ovoj drami, pod neprekidnom prijetnjom konačnog kraha svijeta, pokušavaju da spase i obnove svoj - onaj koji se dešava između četiri zida, za trpezarijskim stolom, kaže autor.

Lugonić piše kratke, odsječne i britke replike, sve je tu koncizno, sažeto i jasno, njegovo dramsko pismo kondenzat je misaonog svijeta njegovih junaka, bez poteškoća kreće se njihovim vremenom i prostorom. Konkretno, evo kako izgleda scena susreta dvije sestre što se godinama nisu vidjele: Šta hoćeš?/Ništa/Gdje si bila/Daleko/Zar to daleko nije bilo bolje/Nije/Džaba si došla.

Mali životi

image
/BNP Zenica Detalj iz predstave "Ravna ploča"

Sva jeza i strahota naših otuđenih života struje kroz te od svih emocija očišćene, ledene replike, da bi trenutak kasnije sve nestalo u grču suza, eksploziji osjećaja, prepoznavanju nekoga tko je, jednom i tko zna zašto, postao stranac, a sada se vratio kući kao drag i mio gost. Otići daleko, sve do smaka svijeta, a ostati unutar svojih malih života, pristati na tu svakodnevicu u kojoj se, ipak, ponekad, može dogoditi i nešto lijepo unatoč sveprožimajućem osjećaju beznađa - time odiše novi dramski rukopis Adnana Lugonića, zato ovu predstavu smatram jednim od vrhunskih događaja na XVII festivalu bh. drame u Zenici.

“Živimo u vrijeme u kojem se budućnost čini uništenom”, opominjao nas je veliki argentinski fizičar, slikar, ali prevashodno romanopisac Ernesto Sabato (1911-2011), ali, u svojim sjećanjima objavljenim prije ravno dva desetljeća, u knjizi znakovitog naslova “Prije kraja”, zapisao je i ovo: “Najveća je plemenitost čovjeka stvoriti djelo usred razaranja i onda ga neumorno braniti, lutajući na pola puta između uništenja i ljepote”.