loader_50x90
loader_50x90
logo
Rubrika: BiH
Kako će izgledati razred u kojem će se 17-ero opredijeliti za bosanski, dvoje za hrvatski i jedno za srpski jezik?!
još 25 min. čitanja
petak
13. Oktobar 2017.

Kako će izgledati razred u kojem će se 17-ero opredijeliti za bosanski, dvoje za hrvatski i jedno za srpski jezik?!

Na pitanje: na čemu Ministar pravno temelji svoju instrukciju, uprava će ostati bez teksta. Jer je Instrukcija pravno neutemeljena, a osim toga i diskriminatorna
Kako će izgledati razred u kojem će se 17-ero opredijeliti za bosanski, dvoje za hrvatski i jedno za srpski jezik?!
Elvir Kazazoviž, Ministar za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo Elvir Kazazović/

Vruća tema u sarajevskim zbornicama i na društvenim mrežama ovih dana je Instrukcija ministra (obrazovanja) Kazazovića direktoricama/direktorima osnovnih škola “za postupanje u skladu sa zakonom”, a tiče se "izbora nastave na jednom od zvaničnih jezika u BiH"... Dakle, šta je pravo, šta obaveza, a šta čista manipulacija? 

Na pitanje roditelja: po kom osnovu tražite od nas da se opredjeljujemo o nazivu jezika, uprava škole može imati samo jedan odgovor: po osnovu instrukcije Ministra. Na pitanje: na čemu Ministar pravno temelji svoju instrukciju, uprava će ostati bez teksta. Jer je Instrukcija pravno neutemeljena, a osim toga i diskriminatorna.

Vruća tema u sarajevskim zbornicama i na društvenim mrežama ovih dana je Instrukcija ministra (obrazovanja) Kazazovića direktoricama/direktorima osnovnih škola “za postupanje u skladu sa zakonom”.

Već i ovako formulisan “predmet” akta odražava mlitav karakter pošiljaoca i ukazuje na loša zakonska rješenja na koja se poziva[1].

Da je zakon loš, o tome smo već više puta pisali, da je razlog njegovog donošenja bio isključivo ideološko zaposjedanje školstva, na to smo također upozorili, i ovaj nas korak dalje u nacionalističkoj radikalizaciji obrazovne politike nije iznenadio.

Za arhivu dokumenata o pravnom šarlatanstvu u oblasti politike obrazovanja, međutim, potrebno je evidentirati i ovaj dopis ministra školama.

Zakon 

Da je Zakon jasan i provodiv, ne bi nikome pametnom i sposobnom, a direktorice/direktori škola to valjda jesu, bilo potrebno slati cirkularne instrukcije o tome kako postupati u skladu sa zakonom

U njemu ministar, između ostalog, kaže:

“(...) Shodno tome, skrećemo pažnju da Zakon o osnovnom odgoju i obrazovanju propisuje broj zvaničnih jezika na kojima se može izvoditi nastava i drugi odgojno-obrazovni oblici rada i istovremeno utvrđuje precizno njihove nazive.

Imenovanje jezika na kojem se izvodi nastava i drugi oblici odgojno-obrazovnog rada drugačije od imenovanja koje vrši Zakon o osnovnom odgoju i obrazovanju, upućivanje pisane obavijesti ili zahtjeva roditeljima/starateljima učenika da se izjasne o jezicima imenovanim suprotno Zakonu o osnovnom odgoju i obrazovanju ili unošenje u javne isprave naziva jezika suprotno nazivu koji je definiran pomenutim Zakonom, predstavljalo bi postupanje koje je u suprotnosti sa zakonskim odredbama.

U tom smislu, Ministarstvo skreće pažnju nadležnim organima škole na zakonsku obavezu da:

 

- osiguraju realizaciju nastavnog procesa i drugih oblika odgojno-obrazovnog rada na jednom od tri zvanična jezika konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine, shodno slobodnom izboru i opredjeljenju roditelja/staratelja učenika.

- dosljedno primjenjuje zakonsku odredbu koja predviđa da se nastava i drugi oblici odgojno-obrazovnog rada izvodi samo na jednom od tri zvanična jezika konstitutivnih naroda koje Zakon definira kao bosanski jezik, hrvatski jezik ili srpski jezik.

Polazeći od činjenice da se prema odredbama Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju izbor vrši u pogledu jezika, a ne nastavnog predmeta, na kojem će se realizovati nastava i drugi oblici odgojno-obrazovnog rada, proizilazi i da se izjašnjavanje roditelja/staratelja može vršiti u odnosu samo na tri jezika koji se zakonski imenuju kao:

a) bosanski jezik

b) hrvatski jezik

c) srpski jezik.

Shodno tome, nadležni organi škole mogu od roditelja u skladu sa Zakonom o osnovnom odgoju i obrazovanju zahtijevati da se slobodno opredijele za izvođenje nastave i drugih oblika odgojno-obrazovnog rada isključivo na jezicima koji su u zvaničnoj upotrebi u Bosni i Hercegovini i koji su zakonski prepoznati.”

Ministar Kazazović, ili onaj ko mu ovakve falsifikate potura na potpis, odlučio je da malo na svoju ruku tumači zakon, pa da onda svoje tumačenje nudi kao konačnu i obavezujuću verziju. Zakon, naime, ne predviđa da se nastava izvodi SAMO na jednom od tri zvanična jezika. To SAMO je ovdje neko dodao, nestrpljivo žureći da dovrši pravno nasilje započeto donošenjem futavog zakona. U tom Zakonu piše o jeziku ovo:

“Član 7. (Upotreba jezika i pisma u nastavi)[2]

(1)  Nastava i drugi oblici odgojno-obrazovnog rada u školi izvode se na jednom od tri zvanična jezika konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine, koji se imenuju jednim od tri naziva: bosanski jezik, hrvatski jezik ili srpski jezik.”

Zvanični jezik

Budući nedefinisan u ovom (ili bilo kojem drugom relevantnom pravnom aktu), zvanični jezik nije sinonim za jezik nastave. Šlampavi zakon, dalje, ne propisuje ni to kako se određuje na kojem će se jeziku (od “tri”) odvijati nastava

Da je formulacija blago idiotska, to smo također već ranije pokazali, a to što njen potpisnik smatra da je ona precizna, to samo potvrđuje njegove preširoke nekompetencije. Da je po srijedi pravna instrukcija, a ne politička provokacija, potpisnik bi se pozvao na članove zakona iz kojih izvodi svoju instrukciju. Ali gle čuda, instrukcija koja bi da brani zakon ne navodi niti jedan ugroženi član tog zakona!

image
Instrukcija/

Najprije, sam zakon ne definiše pojam zvanični jezik. Ni Ustav BiH se time ne bavi. Ustav Federacije BiH (Prečišćeni tekst) propisuje da su “Službeni jezici Federacije Bosne i Hercegovine bosanski jezik, hrvatski jezik i srpski jezik, službena pisma su latinica i ćirilica, a da i ostali jezici mogu se koristiti kao sredstvo komunikacije i nastave” (član 6, podvukao N.V.), a Ustav Kantona Sarajevo također ne reguliše pitanja jezika. 

U tom su smislu sva pozivanja na Ustav(e) pravno-retoričke petarde. Budući nedefinisan u ovom (ili bilo kojem drugom relevantnom pravnom aktu), zvanični jezik nije sinonim za jezik nastave. Šlampavi zakon, dalje, ne propisuje ni to kako se određuje na kojem će se jeziku (od “tri”) odvijati nastava. Nije predviđeno anketiranje/izjašnjavanje roditelja i ne vidi se kako ih uprave škola mogu natjerati da to učine. Drugim riječima, roditelji nisu obavezni da se o ovom pitanju izjasne, niko ih na to po važećem zakonu ne može natjerati.

U nedostatku pravnog utemeljenja za ovaj upad rudimentarnog nacionalizma u neriješeno pitanje jezika nastave, ministar Kazazović (ili njegov ghost-writer) odlučili su da stvar zamuljaju instrukcijom prikriveno prijeteći direktoricama/direktorima. Pa će pod tom prijetnjom direktorice/direktori početi zaskakati roditelje da se izjasne o nečemu o čemu se “po zakonu” ne moraju izjasniti.

Ministar (ili onaj ko ga “instruira”) ne vidi ni sebe ni svoje ministarstvo u funkciji zaštite prava učenika od svih oblika diskriminacije, pa i putem jezika, nego kao istureni organ lingvističkog kružoka BANU koji bi braneći kolektivna prava sarajevskih Bošnjaka bezobzirno zatirao prava sarajevskih nebošnjaka. Niko nikada nikome u Sarajevskom kantonu nije zabranio da jezik zove bosanskim, ili da tako zove i predmet, koji se inače u planovima i programima zove Bosanski, hrvatski, srpski jezik i književnost. Ali bi sada ovo ministarstvo na daljinsko upravljanje da to pravo nametne svima drugima kao obavezu, pa čak i onima koji sva tri “zvanična jezika” smatraju svojim. 

Otprilike: kao vegetarijanac koji bi svoje pravo da ne jede meso ostvarivao tako što bi ostalima zabranjivao da jedu i povrće, ili da se odreknu mesa. Ukratko: nasilno i vulgarno, sasvim suprotno licu koje Sarajevo okreće svijetu, predstavljajući se kao otvoren, multikulturan i tolerantan Grad.

Instrukcija za postupanje po zakonu pokušava pravo ograničiti na dužnost, uvjerena da će joj ta podvala lako proći, jer će većina roditelja na nju pristati, bilo vođena svojim patriotskim emocijama, bilo po inerciji, bilo zato što pametniji popušta. Učine li tako, postaće i sami saučesnici u jednom sasvim nepotrebnom nasilju, sa vrlo jasnim elementima diskriminacije. 

Ni premijer Vlade Kantona, ni predsjednica kantonalne Skupštine, ni Ministarstvo pravde nije odgovorilo na javno postavljeno pitanje: ako se nastava u Kantonu Sarajevo izvodi na tri jezika konstitutivnih naroda, i po potrebi na jezicima manjina, gdje su u Kantonu Sarajevo programi i udžbenici na srpskom i hrvatskom jeziku (kao relevantan dokaz nediskriminacijske i neasimilacijske prakse)? 

Kako će izgledati raspored u razredu u kojem će se sedamnaestoro djece opredijeliti za bosanski, dvoje za hrvatski i jedno za srpski?

Naravno da svi oni znaju, misle i računaju da je jezik jedan, i da bi to dijeljenje bilo nepotrebno, glupo, skupo, neracionalno, van svake pameti... I dvadeset su godina pragmatično izbjegavali da to pitanje zaoštre na ustaško-četnički način. Ali evo, to je doba nevinosti izgleda prošlo. I Sarajevo je najzad odgojilo konje za tu destruktivnu trku.

Instrukcija

Zato, paradoksalno, ova šeprtljava Instrukcija možda dolazi u pravi čas, kao prilika da Sarajevo, koje osim konja ima i tramvaj, i autoput, i aerodrom, odbije biti hohštaplerska parcela na kojoj će nepismeni dunđeri dijeliti djecu u dvije ili tri škole pod jednim krovom (umjesto da sva idu u jednu dobru, na jeziku na kojem se svi razumiju i uvažavaju).

Možda je ova Instrukcija zadnja prilika da ministar Kazazović zaista pretrese svoje ministarstvo i vidi ko u njemu, s kojim kompetencijama i za čiji interes uznemirava javnost, šalje pa povlači svoje akte, omalovažava nastavnike, zastrašuje roditelje.

Možda je ova Instrukcija prilika poslanicima u kantonalnoj skupštini da shvate kako obrazovni sistem nije igračka jedne stranke ili koalicije, da za politiku koju tu vode ne odgovaraju samo svojim biračima, nego svim građanima, a prije svega djeci.

Zadaća i obaveza svih njih nije da favorizuju prava većine, nego da garantuju i osiguraju ista prava svima. I iste slobode. I iste mogućnosti. Iste. Svima.

Dakle, direktorice/direktori: ova je instrukcija ideološki motivirana a pravno neutemeljena i diskriminatorna. Nemate pravnu obavezu da je provedete, ali imate moralnu da od njene intencije zaštitite obrazovni proces.

Dakle, roditelji: ne morate odgovoriti na ovu prijetnju dezorijentiranog ministarstva. Ako će vas to učiniti sretnim, i ako vjerujete da ćete tako svojoj djeci osigurati najbolje moguće obrazovanje, učestvujte u ovom nimalo preuranjenom predizbornom performansu. Ali ako u takvom nastojanju vidite, prozirete, ili barem naslućujete nacionalističku ostrašćenost, koju sami ne dijelite, pokažite svojoj djeci bolje lice Sarajeva.

[1] Predmet je jezik nastave u školama, pa bi formulacija trebala glasiti, recimo: Instrukcija o provođenju stava 1. člana 7 Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju, Sl.n. itd.

[2] Sl.n. KS, br. 23, 15. juna 2017.

 

Izvor: Školegijum/Autor: Nenad Veličković

 

 

Slični tekstovi po tagovima