loader_50x90
loader_50x90
logo
Rubrika: Nogomet
Sjećanja na velike utakmice: Denijal Pirić, jedini Bosanac član zlatne generacije Dinama 
još 25 min. čitanja
srijeda
13. Septembar 2017.

Sjećanja na velike utakmice: Denijal Pirić, jedini Bosanac član zlatne generacije Dinama 

Cijenio sam svakog saigrača ali nikome nisam davao prednost na terenu, jer sam bio siguran u svoje loptačko znanje i mogućnosti
Sjećanja na velike utakmice: Denijal Pirić, jedini Bosanac član zlatne generacije Dinama 
Pirić, Zambata i Škorić

Denijal Pirić rođen je 27.9.1946. godine u Živinicama. Fudbalsku karijeru počeo je u lokalnom Slavenu odakle 1965. prelazi u Dinamo. Dres zagrebačkih „modrih" nosio je sedam i po sezona i sa njima je osvojio tri Kupa Jugoslavije, jedan Kup velesajamskih gradova (današnja UEFA Liga Evrope) i čak pet puta bio viceprvak Jugoslavije. Za Dinamo je odigrao preko 350 utakmica, a 1972. godine prelazi u Sarajevo. Bordo dres nosio je pet sezona i u njemu je 1972. godine, osvojio tadašnju Ligu prvaka Jugoslavije. Za reprezentaciju Jugosavije odigrao je deset utakmica, a debi je imao 1969. protiv Španije kada je zamijenio Ivicu Osima. Nakon završetka igračke karijere otisnuo se u trenerske vode, pa je u tri navrata bio šef stručnog štaba Sarajeva. Od 2002. Godine je u N/F Savezu BiH gdje je obavljao funkciju koordinatora za razvoj omladinskog fudbala a 2010. imenovan je na mjesto tehničkog direktora svih nacionalnih selekcija. Od prošle godine je u penziji.

''Trebat će nam dobra pluća sutra navečer, jer tempo koji nameću Englezi je ubitačan. Devedeset minuta tog ''uragana'' treba izdržati, ali mislim da smo sposobni nametnuti im protuigru i da ćemo zabilježiti pobjedu. Rezultat od 2:0, osigurao bi nam naslov pobjednika Velesajamskog kupa'', prije 50 godina, najavio je, prvu finalnu utakmicu Kupa velesajmaskih gradova, Denijal Pirić.

Rečeno, učinjeno. No, poslije, 30.08.1967. godine, Dinamo je, rezultatom 2:0,  pobijedio Leeds i napravio uvertiru za konačan trijumf. U revanšu, 6. septembra bilo je 0:0, pa su „modri" postali prvi klub iz Jugoslavije koji je osvojio jednu evropsku titulu.

Pedeset godina kasnije, a nakom njegovog povratka iz Zagreba gdje je bio na obilježavanju najvećeg uspjeha u istoriji Dinama, imao sam čast i zadovoljstvo, razgovarati sa jedinim Bosancem koji je član „zlatne generacije" zagrebačkih „modrih".

image
Zlatna generacija Dinama

Veliki klub

''Drago mi je da ste me pozvali, pokazali da niste zaboravili taj događaj i da sa vašim čitaocima mogu podijeliti svoje uspomene na te dane jugoslovenskog fudbala, velikog uspjeha Dinama i impresije sa obilježavanja 50-ogodišnjice prve evropske titule. Dinamo je, po ko zna koji put, pokazao da je veliki klub, da drži do svoje istorije i ljudi koji su je stvarali'', rekao je, na početku svoje priče, Denijal Pirić.

''Datum osvajanja Kupa velesajamskih gradova, 6. septembar, obilježava se svake godine, ali sada se navršilo 50 godina od tog uspjeha, pa je sve bilo na izuzetno visokom nivou. Prijem je bio u Dinamovom salonu, uz prisustvo sadašnjeg rukovodstva i igrača kluba koji su imali upoznati se sa nama, pogledati ličnu kartu svakog igrača iz te sjajne generacije. Prijem za nas upriličio je i gradonačelnik Milan Bandić. U svakom slučaju bilo je to jedno lijepo i nezaboravno druženje sa ljudima koji su bili i ostali dio mog života. Igrajući za Dinamo, u Zagrebu sam proveo sedam i po godina i tu sam se izgradio kao ličnot i igrač'', kaže Pirić.

A ovako je sve počelo.

''Rođen sam u Živinicama i tu sam počeo igrati za lokalni Slaven. Rano sam počeo igrati za prvi tim gdje su me primijetili „izviđači" Dinama i poručili klubu da u Slavenu ima jedan mali, koji je pravo čudo i treba ga probati. Ljudi iz Dinama došli su po mene, odveli me u Zagreb i dali mi pet dana da pokažem šta znam. Na treninzima sam bio odličan, a sve sam morao potvrditi na utakmici protiv Karlovca. Nakon toga više nisu imali nikakvih dilema pa sam u januaru 1965. godine postao član Dinama. Tada sam bio četvrti razred Rudarske tehničko-mašinske škole pa su roditelji i direktorica škole tražili napismenu garanciju da ću u junu doći i položiti ispite za završetak školovanja''.

Golobrado bosansko „nogometno čudo" kako su ga prozvali zagrebački mediji, odmah se izborio za mjesto u timu.

''Cijenio sam svakog saigrača ali nikome nisam davao prednost na terenu, jer sam bio siguran u svoje loptačko znanje i mogućnosti. Kao osamnaestogodišnjak, koji je stigao iz jednog nižerazrednog kluba, ja sam iz ekipe „izbacio" jednog Zdenka Kobeščaka i ušao u navalnu petorku modrih koju su činili Zambata, Jerković, Matuš i Lamza. Naravno, Kobeščak je bio nezadovaoljan, ali tadašnji trener Vlatko Konjevod je imao puno povjerenje u mene tako sam lakše podnosio neke stvari koje su se, u početku, dešavale u svlačionici'', prisjeća se Pirić.

Dvije godine kasnije, postao je prvi Bosanac koji se okitio evropskom nogometnom titulom.

''Pred početak sezone 1966/67. godine ekipu je preuzeo legendarni Branko Zebec i već tada smo vidjeli da u nogomet donosi nešto novo. Tada se puno radilo na fizičkoj pripremi ekipa, ali Zebec je donio i nešto drugo. „Posjed lopte", o kojem danas toliko pričaju, bio je njegova opsesija. „Lopta je najvrijednija stvar na terenu, vrijednija i od vas igrača, pa kad nju imamo onda imamo sve. Zato se potrudite da je što češće kod nas" govorio je. Na toj filozofiji počeli smo graditi naš evropski pohod'', prisjeća se, legendarnog trenera, Pirić.

Usvajanjem Zebecove fudbaske filozofije, pred ''modrima'' su padali... 

''Spartak Brno (tadašnja Čehoslovačka), Dunfermline (Škotska), Dinamo Pitesti (Rumunija), Juventus Torino. Polufinale smo igrali sa Eintrachtom, izgubili 0:3 u Frankfurtu, ali na Maksimiru smo napravili čudo i nakon produžetaka slavili 4:0 i oduševili cijelu Jugoslaviju'', evocira uspomene Pirić.

Stranice historijske generacije „uvezali" su dvomečom sa Leedsom, u to vrijeme, jednim od najačih engleskih klubova.

''Leeds je imao šest reprezentativaca i uprkos našim odličnim igrama i ekipi koju smo imali važili su za favorita. Ekipu je, zbog nesporazuma sa čelnicima kluba napustio trener Zebec, a preuzeo Ivica Horvat. Ima li smo problema sa povredama, a najveći hendikep, kao je izgledalo, bilo je neigranje Lamze. Uprkos tome, pokazali smo zrelost i karakter, u Zagrebu smo slavili sa 2:0. Asistirao sam za gol Čerčeka a pobedu je potvrdio Rora. I u revanšu smo odigrali odlično i uz 0:0 osvojili toliko željeni trofej'', kaže član zlatne generacije Dinama.

Pirić je odigrao svih 180 minuta, a kakav si igrač trebao biti da bi se našao među 11 izabranih najbolje oslikavaju tadašnja pravila.

''U to vrijeme nije bilo izmjene igrača, osim golmana ako bi se povrijedio, pa su se za utakmice birali najbolji i najspermniji u tom trenutku. Nije se moglo taktizirati sa izmjenama već koga trener odabere taj mora dati maksimum znanja i fizičkih sposobnosti. Zato je svaka utakmica bila priča za sebe jer trebalo se izboriti za mjesto među 11 koliko nas je moglo na teren i zbog toga sam ponosan na svoj doprinos toj tituli'', kaže Pirić.

image
Denijal Pirić: Rado je podijelo svoje uspomene

Dvadesetjednogodišnji Bosanac, proglašen je igračem finalnog dvomeča, a kako je Pirić odigrao te utakmice najbolje govori komentar tadašnjeg predsjednika FIFA-e, Sir Stanley Rousa koji je engleskim medijima rekao.

''Nije Leeds izgubio već je Dinamo pobijedio. Plava „8" je svih 180 minuta odigrala na vrhunskom nivou i to je donijelo prevagu. Večeras je, u jednom momentu spasio vlastiti gol, uklučio se u igru i na kraju sve završio pogađanjem prečke gola Leedsa. To najbolje oslikava kakvog igrača ima Dinamo''.

Jedan od najvećih komplimenata

''Iskreno govoreći, taj komentar uvaženog Rousa smatram jednim od najvećih komplimenata koje sam dobio u svojoj igračkoj karijeri i sigurno je da te utakmice nikada neću zaboraviti. Isto tako, nikada neću zaboraviti ni Dinamo, grad Zagreb koji su jednom mladom igraču i čovjeku pružili sve što je trebao. Tamo sam sazreo kao čovjek i igrač, formirao porodicu, dobio prvo dijete tako da sam vječno vezan za taj klub i grad. Naravno, i danas sam veliki navijač „modrih"'', rekao je, Denijal Pirić, igrač koji je, svojim fudbalskim umijećem, pisao historiju velikana iz Maksimira.

Uprkos dugoj i uspješnoj karijeri, postoji nešto za čim žali i zbog čega njegova karijera „nije potpuna".

''Uz dužno poštovanje prema svim klubovima i igrači tog vremena, ova generacija Dinama bila je neprikosnovena. Nikada nismo osvojili titulu prvaka Jugoslavije što je prosto nemoguće. Pet puta smo bili viceprvaci, ali nikada nam se nije posrećilo da postanemo prvaci. I tada i danas smatram da to nije bilo slučajno. Moglo se desiti jednom – dvaput da prospemo bodovnu prednost, ali pet puta je već previše. Dinamo 60-ih imao je najbolje igrače i ekipu u državi i zato ostaje žal što nikada nismo bili prvaci te države'', kaže, na kraju svoje priče, čovjek koji je, radeći u našoj „fudbalskoj kući" zadužio i naš fudbal.